Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Pisati sam počela službeno u srednjoj školi kad su mi neki momci iz razreda pili krv na slamčicu da kad se nešto smiješno u razredu dogodi, da ja to opišem u obliku sastavka, tada aktualnih bilježaka na Fejsu. Čisto praktičnosti radi, da oni svi to mogu pročitati kada dođu kući. Njima se činilo nekako da bih ja to baš dobro opisala, a meni se činilo da su ludi, ali da imaju sreće jer sam i ja luda pa ajde, nek’ bude. Onda bi oni čitali te bilješke, komentirali i lajkali, prepričavali bismo ih pod malim i velikim odmorom i smijali se. I to je nama bilo dovoljno.
S vremenom su to počeli čitati i komentirati i drugi, čak i oni koji nemaju veze ni sa školom ni s razredom, ali su znali sve naše priče, kao da su ih proživjeli s nama, pa bi me kad bi me sreli ispitivali o tom istom razredu i tim istim ljudima. S vremenom su svi oko nas znali za moj, kažu, talent, osim, kako to već i ide, moje profesorice hrvatskog. Tako kad me pitaju kako sam otkrila svoj talent za pisanje, redovno kažem da su ga zapravo otkrili drugi umjesto mene koji su vidjeli nešto u meni i mom načinu razmišljanja i onda kada to ni ja sama možda nisam vidjela. Ovo dijelim s vama jer mi je palo na pamet danas kad sam morala poslati neku anegdotu o sebi za događaj na kojem će predstavljati neke nas koji danas pišemo za najveću medijsku kuću u Hrvata.
Da sam čekala odobrenje profesorice, tetke, strine, sela, Huga, Hugoline i malih Hugića, vraga crnog bih išla na taj događaj. U zadnje vrijeme mi se nekoliko ljudi javilo da me pita kako sam počela pisati kolumne. Eto tako. Vjerom. Ljubavlju. Smijehom. Zabavom. Ne očekujući. Ne kalkulirajući.
Nemam ja neki megauspjeh da mogu dijelit savjete, ali imam već dovoljno godina da znam da moj najveći uspjeh meni nikad neće ni biti ni stvari ni poslovi, nego neki ljudi i vjerovanja koja mi donose mir i sreću ma što bilo ili ne bilo. Što god volite jako, idite za tim. I još važnije, koga god volite jako, idite za njim. Glavu ionako imamo samo da preživimo. Srce imamo da živimo. Sve ostalo može i ne mora.
Hvala vam što čitate!
