Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Moderna filozofija kaže kako radne navike čine čovjeka. Nije to daleko od istine. Skoro dva mjeseca bilo mi je potrebno da se dovedem u red buđenja oko šest. Znam da sam uspjela kad mi alarm više nije ni potreban i kad sam počela osjećati da mi nikakva dnevna obaveza nije problem.
Zasitila sam se rada od kuće, i meni, vječnom introvertu, prvi put se javila potreba za dinamičnim okruženjem u kojem nema stajanja. Što sam tražila, to sam i dobila.
U međuvremenu sam si u glavu ukrcala još jedno desetak kreativnih ideja, nove ciljeve, nove navike, vraćanje jogi, čitanje, intenzivnije šetnje sa Slashom, jedan online tečaj… I umjesto da prestanem dobivati nove ideje, apetiti su samo rasli.
S vremenom sam se dobro ufurala, ali su došli i dani kada ne bih stigla baš sve ispuniti pa je krenula grižnja savjesti, pa prokrastinacija, pa pretjerano razmišljanje i kalkuliranje…
U posljednjih mjesec dana pročitala sam barem pet statusa, osoba okvirno mojih godina, na temu grižnje savjesti ako svakodnevno nismo produktivni i ako se ne postižu vidljivi rezultati. Još od srednje Dule mi je govorio ako se osam do deset sati dnevno ne posvetim onom što želim raditi – ništa od toga. U um mi se usjekla baš ta računica.
Grižnja savjesti ako ne radimo dok ne umremo od umora postaje nova moderna bolest.
Mogla bih se baciti u neka legitimna znanstvena istraživanja, no moja osobna pretpostavka je da su nam ovaj tempo nametnule društvene mreže, a Instagram i kulisa imaginarnog života na toj mreži je tema za sebe. Zbrojimo u tu jednadžbu wannabe motivacijske govornike bez ikakve životne prakse i na dobrom putu smo prema ispiranju mozga.
Većina nas provodi previše vremena na društvenim mrežama i gledamo ono što nas vizualno privuče pa onda mislimo da i mi to možemo, točnije moramo graditi savršenstvo vlastitog života temeljno na skupoj odjeći, šminki, putovanjima, zdravoj prehrani, najluđim partijima i eventima ikad, nasmijanoj igri s djecom, superzgodnim mužem… Kad se podvuče crta – sve mora biti savršeno po instagramskim standardima.
Poznata je ona uzrečica Go hard or go home, a današnji život se pretvara Go hard or don’t even publish.
Kada smo prestali biti bezbrižni; ne bezbrižni – mozak na pašu, već kada smo zaboravili opušteno uživati u procesu, radu, napretku i to eventualno dokumentirati za sebe, otputovati bez maltretiranja frendica ili dečka za savršenom fotografijom da svi padnu na dupe, kad smo zadnji put pogledali film bez tipkanja po mobitelu!?
Gubi li nam osjećaj sreće i zadovoljstva sa sobom ako ga drugi ne vide u vizualnom tragu?
U utorak mi je bio rođendan koji je zapravo prošao ispod mog umnog radara jer si ne mogu pojmiti da je to bilo prije pet dana zbog tjedna koji je bio, blago rečeno – lud.
Prolazeći u shopping centrima uvijek bih bacila oko na one sulude balone s brojevima napuhane helijem. Nebrojeno puta sam razmišljala je li to novi standard; paradirati s tim po gradu, za vrijeme rođendana ili još gore, u slobodan dan, kako bi se fotografije objavile na dan rođendana!? Pa odlazak na šminku, frizuru, odabir savršenog outfita… Umorim se od razmišljanja o tome.
Ponekad me strah da ću se pretvoriti u onu babu koja zanovijeta oko novih trendova, no posloživši kockice i prioritete shvatila sam da se meni osobno to jednostavno – ne da i da je to u redu, jer ako će moje nove sandale biti u većem fokusu od napisanih kolumni – džabe sam krečila ovih pet godina. Posebno nemam motivacije trčati kao manijak kroz život jedino u svrhu prisutnosti ili još gore, traženja nečijeg kolektivnog odobrenja.
Super je truditi se oko društvenih mreža koje su nečiji posao nastao iz hobija i oglasni prostor koji se prodaje klijentima, no smatram da smo kolektivno otupili da više ne možemo odvojiti stvarno od virtualnog jer jedno je drugo.
Jednako kao i neprestani rad zbog utjecaja raznih motivacijskih govornika koji nam ponavljaju da smo nedovoljno dobri i da se kontinuirano trebamo truditi sve više i više… Dok ne izgorimo očito.
Možemo se ubijati od intelektualnog ili fizičkog rada dok ne padnemo s nogu od umora, no ipak će sve ionako doći u svoje vrijeme. Vrlo vjerojatno nekih pet do deset godina otkako smo počeli. Ništa se ne mijenja preko noći, a ono što je važnije od mentalnog iscrpljivanja su pametne strategije, promišljeni potezi i konzistentnost u onome što radimo.
S druge strane, nesvjesno, sve više sam počela razmišljati koliko na cijeli splet okolnosti uspjeha života i rada zapravo utječe lokacija na kojoj živimo i radimo.
Globalizacija je odavno zahvatila sve sfere naših života, no od srednjoškolskih dana sam znala da u Poreču zasigurno neću imati priliku podignuti kolumnu iz nule, niti sudjelovati na #SPASIME humanitarnoj večeri, kao i da iz Zagreba ću malo teže moći biti prisutna na nekim koncertima, poput prošlotjednog Maroon 5 u Pragu ili primjerice otići na promociju knjige Marie Forleo.
To ne znači da ću sutra spakirati kofere i otići u Irsku niti da je trava uvijek zelenija negdje drugdje, no s vremenom učim kako napraviti najbolje za sebe s laganim odustajanjem od zadovoljenja društvenih kriterija „uspjeha“ u Hrvatskoj, bez grižnje savjesti koliko radim već fokusirajući se na ono na čemu radim dugoročno…
Grižnju savjesti ne opravdavam ako osjećamo da moramo udarati u prazno dok nam se ne zgadi sve oko nas, ali je odličan kompas ako nam intuicija govori da je vrijeme posložiti prioritete i kreirati vlastiti tempo života.
