Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Ja sam Andrea i psujem.
Jebiga.
Ovom simptomu kumovala je sloboda govora, a ne loš odgoj. Jučer čitam kako inteligentne žene krasi ne baš tako sjajna osobina – psovanje. Dok razna sveučilišna i znanstvena istraživanja pokazuju da su ljudi koji psuju iskreniji.
Jesu li iskreniji, ne bih mogla potvrditi, no da češće otvoreno govore što misle mogu.
U mojoj obitelji u suštini se ne psuje, štoviše Dule se nekad suzdrži od vulgarnih psovki ispred mene jer se psovanje smatra nepristojnošću, posebno pred djecom bez obzira koliko djeca (25) imaju godina. Zato kao dijete nisam imala ispade u kojima bi mi izletjeli vulgarizmi pa bi se roditelji čudili od koga sam to pokupila. Nemojmo se zavaravati, kad dijete od pet godina počne &%$*# majku i bacati se po podu jer mu se neće kupiti ono što želi, nije to naučilo na ulici nego u dnevnom boravku. Odrasla sam u mirnoj zajednici bez vike, dreke i reklo bi se – pičkaranja. Onda, gdje sam to pokupila ovu naviku i zašto se žene koje psuju smatra „lakima na jeziku“?
Ne šalim se, nakon pročitanog istraživanja o psovkama zaputila sam se u internetski krug pakla – forum, a tamo pravo blago za nasmijati se do suza ili se uhvatiti za glavu. Forum se ionako vodi pod krilaticom da je mišljenje kao dupe pa tako tko je kreativniji u takvim zajednicama pokrene raspravu za pamćenje. Ili kolutanje očima.
Biseri koje sam pronašla tvrde da su žene koje koriste jebote neženstvene i ružne, žene koje psuju su spodobe, a osim toga „lake su na jeziku“ te da se takve sigurno neće svidjeti ozbiljnim muškarcima.
Dodatak na sočne psovke je i cigareta u ustima pa se pitam koliko smo zaglibili kad ljude, točnije žene promatramo kroz prizmu poštapalice ili navike!? Je li društvo stvarno toliko osjetljivo na nečiju osobnu slobodu izražavanja, ponavljam – žene? Zašto netko smatra da je psovanje kritično, a bacanje smeća po ulici nije?
Stereotip da su žene koje psuju neženstvene ponovno ide u prilog tome da žene i muškarci nisu jednaki, i da postoje ta pravila ponašanja kojih bi se svaka dama trebala pridržavati – ne psovkama, ne cigaretama, ne alkoholu, ne seksu prije braka… Jer se od djevojaka to očekuje, da slušaju i slijede nečija tuđa, iskrivljena pravila.
Jedna od mojih prijateljica, koja je iznimno uspješna na poslovnom planu, ne izgleda neženstveno, aktivno radi s ljudima te psuje, čak i pred klijentima. Upravo ju to izdvaja i razlikuje od drugih tako što ljudi još više vole raditi s njom jer nema preseravanja, uljepšavanja i glume. Žena im kaže onako kako stvari stoje, i jasna je u postavljanju granica da ako se to nekome ne sviđa, ta osoba nije njezina ciljana skupina u poslovanju.
Jednako i ja biram svoje okruženje, u kojem ću se moći slobodno izražavati bez nečijeg zgražanja jer sam jer opsovala i naručila pivo. Ipak, koliko se sjećam, u svađi ili raspravi nikad nikoga nisam poslala u tri lepe niti ga neinteligentno i neargumentirano izvrijeđala jer je to za mene nepristojnost. Konflikt se može riješiti konstruktivnim razgovorom bez psovki, ali psovke u svakodnevnom govoru nisu nešto zbog čega bi trebalo razapinjati žene, a kod muškarca je to odraz snage, muževnosti i simpatičnosti.
Psovke su u svakodnevnom govoru mjerilo kreativnosti, ali i prostor liječenja ponekih frustracija i odraz kreativnosti kad ti se netko na blagajni ugura preko reda jer ima dva artikla i ženu koja s druge strane marketa vuče puna kolica. Tad ne kažeš ništa na glas, već u glavi kreiraš par rečenica koje se manifestiraju na pogled koji ubija sve pred sobom.
Bosanski kantautor Damir Avdić pjeva: „Kad kažem jebo mater, ja ne psujem, samo tako pričam”, kad ja kažem jebiga to je izraz emocije kroz koju se ispričavam, koja je dovoljno velika za ispriku, ali ipak manja od riječi „oprosti“.
Psovke su zapravo jedan spektar emocija i iskrenosti koje danas razumiju samo oni koji ne mare za tuđa pravila i nametnute društvene norme.
Da nije žalosno, bilo bi smiješno kako se uvijek uspije pronaći razlog zašto se žene smatra lakima ili nedovoljno dobrima, pa čak i kad psuju.
U okviru normi i lijepog ponašanja, ne vidim problem u ženama ili muškarcima koji psuju u odraslom društvu, ili psujemo svi ili ne psuje nitko, ali vidim problem čuđenja slobodi govora i izražavanja.
Kad vam sljedeći put kažu kako ispijanje piva, pušenje i psovanje čini neženstvenima pokažite im srednji prst.
Tad riječi neće biti potrebne.
