Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Volim ženske glossy časopise, a navika kupovanja istih krenula je dok je mama radila na kiosku. Tada bih poslije škole došla kod nje barem na sat vremena da prelistam sva nova izdanja. Kako sam odrastala, moja ljubav prema tiskovini nije izblijedila pa i danas, tu i tamo kupim pokoji mjesečnik.
Moj fokus u magazinima uvijek su bile kolumne, primjerice Jelene Veljače ili Rujane Jeger. Voljela sam i volim pročitati nešto smisleno iako se možda ne slažem s nečijim mišljenjem. Moda me nikad nije zanimala. Ne više od: „Ovo mi je lijepa haljina, ova nije baš.“
Sjećam se da su modni editorijali i beauty teme bile daleko od onog što me zanima informativno, a to je poneki proizvod za skidanje šminke ili krema. S problematičnom kožom lica moje razmišljanje je išlo u dva ekstrema – proći će i nikad neće proći. Ponekad bih sanjarila o nekoj čarobnoj kremi koja će riješiti sve moje probleme. Čak i one ljubavne.
Krema se dogodila nakon deset godina tek kad sam sredila prehranu i hormone kontracepcijskim pilulama. I to je samo jedan od segmenata koje sam „sredila“.
Sjećam se da sam slušala razne priče o usnama kraljice Balkana. Žene koje su kupovale časopise često bi nešto iskomentirale na račun njezinog izgleda ako bi se njezino lice našlo na naslovnici, čak i s nekom dozom zavisti jer si je dopustila slobodu da popravi ono što je majka priroda zeznula.
Ne znam kako bi sve danas izgledalo da se nisu u mjerilo ljepote i estetike uplele društvene mreže. Mreže nisu samo stale na tome da ljudima pružaju lažnu iluziju što je (dovoljno) lijepo da bude prihvaćeno, već stvaraju iluziju o savršenom životu, majčinstvu, putovanju… Apsolutno svakom aspektu života. A te društvene mreže smo mi.
Jednako kako smo podložni manipulaciji, tako ju iznova i stvaramo.
Prije desetak godina znali smo da je pojam celebrityja i njihovog života, za nas obične smrtnike, nedodirljiv. Danas, mi više nismo obični smrtnici jer možemo sami kreirati svoje savršenstvo, a od života napraviti reality show, pa kome se sviđa – neka prati.
Mene majka priroda nije obdarila oblinama, i nisam patila za tim jer sam uredno guzicu uvukla u hlače broja 36 koje su ponekad bile široke. Kroz tinejdžerske godine razmišljala sam kako bi bilo jednog dana povećati grudi i suziti nos.
U mojoj obitelji estetske korekcije nisu tabu, a odlazilo se kod najkvalitetnijih estetičara.
Kasnije se razmišljanje pretvorilo u misao da ako ikad nešto budem radila onda ću slijediti primjer i otići kod stručnjaka, a možda ipak ne bih radila ništa na licu jer tu pogrešnu odluku ne možeš tako lako sakriti. Onda krene začarani krug da nikad nije dosta.
Opsesija punim usnama me zaobišla u širokom luku, iako je to trend koji traje već dvadeset godina. Sjetim se samo izgleda Angeline Jolie i mita kako sve žene žele biti poput nje, a muškarci su uzdisali za njenom pojavom.
Danas djevojčice žele biti poput njihovih plastičnih idola koji su uspjeli preko Instagrama i zapravo me zgraža u koju to krajnost ide. Industrije, ne djevojčica jer one se samo vode za onim što im se neprestano servira kao poželjno. Posebno ako nemaju majčinski glas koji će ih dozvati pameti da pričekaju dvadesete pa onda razumno odluče srame li se klempavih ušiju ili su to prerasle.
Ono što je nekad bila manikura i pedikura, danas je povećanje usana koje se obavlja na svakom kutku. Prethodno sam napisala da poštujem rad svakog stručnjaka koji se desetke godina obrazovao da ženi kreira savršen nos prema njenom licu, a ne fotografiji koju je donijela, no ono što mi izaziva gađenje je što svatko želi dio svog prihodovnog kolača u epidemiji povećanja usana.
Osim u estetskim poliklinikama danas se usne povećavaju kod zubara i frizera, kod osoba koje su položile dva tečaja i sad misle da su stručnjaci fizionomije lica. Ovaj trend asocira me na samu sebe kad nisam bila strpljiva pa sam uzela škare i sama odrezala šiške. U uzrečici To može svaka budala, ja sam ispala – budala.
Istina, zahvati su postali poprilično jednostavni i jeftini, no ljudska potreba za savršenim izgledom i savršenim životom je postala poprilično skupa. Osim skupih krpica, šminke, osobnog trenera u jednadžbu dolazi i psiholog koji uporno pokušava objasniti da je s nama ipak sve u redu, ali je ljudska potreba odupirati se sebi da bi se uklopili u ono što je propagirano pod „normalno“.
Ako se dohvatim domaćih portala, posebice onih koji isključivo ganjaju klikove, a publici serviraju sadržaj koji su i sedmogodišnjaci prerasli, uvijek me zgroze usporedbe i epiteti pod naslovom „hrvatska Kim Kardashian“ i „hrvatska Kylie Jenner“.
Znam da je pretjerano od mene da očekujem da se napiše „Simpatična Ime i Prezime, koja je promijenila svoj izgled po uzoru na XY jer je pritisak savršenstva prevelik, a danas ganja karijeru voditeljice…“, no ponekad se zapitam imaju li te djevojke i druge kvalitete kojima se mogu pohvaliti osim isforsiranom šminkom i prevelikim usnama samo jer je to trend.
Vjerujem da imaju, no jednostavnije je sve svesti na izgled. Medijsku pažnju prvo će privući ono što je na pladnju jer je teže pokazati kako si dobra, marljiva i radišna osoba. Posebno kad danas oni željni slave i pozornosti nemaju vremena za dokazivanje ostalih karakternih kvaliteta.
Znam da nisu sve djevojke tupe kokoši kakvima ih se želi prikazati, te da i one same žele pokazati da su više od izgleda. Ipak, pogled u dubinu duše blokira četiri sloja pudera i dekolte.
Osim usporedbi, zgroze me godine tih djevojaka koje se trude izgledati što ozbiljnije, odraslije. Nijedna ne prelazi dvadeset i pet, a sve izgledaju kao da su se opako približile četrdesetoj te da dobro izgledaju za „svoje godine“. Kad pogledam sebe pa njih pa sebe, osjećam se kao da i dalje imam petnaest.
Ne moraš biti plastična siromašna verzija Kylie Jenner da bi uspjela iako se to medijski svakodnevno potencira. Ponekad je dovoljno biti svoj, autentičan te dovoljno lud i uporan, a onda kad uspiješ, e onda podržavam da popraviš ono što ti se baš ne sviđa, ali kako bi bila bolja, ili u ovom slučaju ljepša verzija sebe, a ne oronula žena koja je podlegla nametnutom potrebom za savršenstvom.
Ono što je meni Jennifer Lopez, Emma Stone ili Margot Robbie, djevojčicama koje ne znaju za tiskane časopise idoli su djevojke iz susjedstva koje su uzele džeparac i otišle kod frizera da povećaju usne.
S druge strane, zadaća Jennifer Lopez i zvijezda kalibra poput nje je da izgledaju dobro na sceni i u medijima jer imaju vremena i resursa za priuštiti si takav životni stil. Njezin izgled u pedesetoj može posramiti duplo mlađe djevojke, no ne zbog plastičnih korekcija već jer je žena u treningu, reguliranoj prehrani i osobnoj disciplini od trenutka kad je odlučila da želi biti ono što je danas. Za to što je ona danas, i kao brend i medijska zvijezda, trebalo je nekoliko desetljeća te mukotrpnog rada na sebi. S tim da ponavljam, žena nema dvadeset.
Disciplina se ne postiže odlaskom pod nož.
Ne vjerujem da baš svaka djevojka danas želi biti celebuša koja je toliko željna medijske pažnje da je jedini način da se ostvari nekoliko plastičnih korekcija, reality show i gole fotografije koje će slučajno procuriti… Vjerujem da ima i onih koje žele postati liječnice, poduzetnice, psihologice, odvjetnice, tete u vrtiću, vozačice autobusa…
No, iz jednodimenzionalnog pogleda na medijske zvijezde današnjice javio nam se kompleks manje vrijednosti jer kad pogledamo neoprani veš, neopranu kosu, kaos u dječjoj sobi, nečijih unovčenih pet minuta slave i krivi nos, ponekad se zapitamo koji je naš problem, no Instagram je i tome odlučio doskočiti da nema zasranih pelena, neopranog veša i dostavljene pizze umjesto skuhanog ručka. Čak ni krivog nosa, ako smo dovoljno vješte da ga prekrijemo photoshopom.
Ne znam za vas, ali u posljednjih mjesec dana, ako ne i više, potpuno sam zapustila svoj profil na Instagramu, odnosno potrebu da budem stalno prisutna. Čekala sam kada će se dogoditi trenutak da će mi ta mreža dosaditi i evo uspjela je. Točnije, ono u što se pretvorila – oglasni prostor, bilo proizvoda ili osobe.
Gdje god pogledam, osim guzica i sisa, tu su razno razna prenemaganja, iskrivljenja kičme za savršenim životom, a ja osim što si ponekad izgledam kao da imam petnaest, polako shvaćam da sam prestara za takve moderne i nametnute koncepte življenja koji idu iz krajnosti u krajnost.
Odlučila sam biti prisutnija u vlastitom životu i radu, točnije pisanju jer sam odavno shvatila, još dok sam u kiosku prelistavala časopise da su medijski konstruirane ženske ličnosti ionako samo lice, simboli i ideje savršenstva, ali ne i realan život koji živim(o).
