Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Pogledala me, kako se kaže, blago telećim pogledom kojem nije jasno zašto kao beskućnica bez grudnjaka izlazim u popodnevnu šetnju sa psom. Bez grudnjaka, bez šminke, s masnom kosom. Kako se usuđujem izaći iz zgrade TAKVA? Pogledi često govore više od samih ljudi.
Postoji neki oslobađajući osjećaj kad žena svjesno ignorira norme koje su joj društveno uvjetovane. Uvijek budi dotjerana. Ne peglaš odjeću? Tajice nisu hlače. Nisi prekrila podočnjake. Muž ti ne paše uz ruž. Opet dolaziš iz izlaska u osam ujutro. Seks sa zgodnim strancem. Bože, kakva površnost.
Čitala sam članke u kojima se objašnjava kako, da savladamo određene neugodne situacije neprestano se moramo gurati upravo u neugodnost. Onu neugodnost u kojoj osjetiš knedlu u grlu, znoje ti se ruke, ne možeš pojesti pošten obrok jer neprestano razmišljaš o onome što moraš učiniti kako bi završio jedno poglavlje, a ti uporno tapkaš na mjestu. Uporno gledaš u ekrane bez pritiskanja opcije delete iako znaš da je to nešto odavno trebalo biti izbrisano iz fokusa, iz svakodnevice, iz života… Odrađuješ još jedan ponedjeljak na poslu na kojem je sve toliko sigurno da postaješ nesiguran u vezi vlastitog života?
Koliko prilika u životu, da nam taj naš isti život poprimi neki drugi smjer, propustimo jer se bojimo? A bojimo se odbijanja, neuspjeha, poraza, financijskog gubitka, gubitka sigurnosti… Bojimo se sebe i vlastitog potencijala. Bojimo se, što ako, naš život koji jebeno izgleda u našoj glavi poprimi formu stvarnosti.
Razmišljajući o posljednjih šest mjeseci ove godine shvatila sam da kako postoji točno određeni obrazac ljudi s kojima se družim, točno određeni obrazac ljudi koji utječu na mene. Shvatila sam da se ne možeš sjetiti što si radio posljednjih šest mjeseci i ako se u tom retrospektivnom sjećanju ne osjećaš sretno i slobodno vrijeme je postavljanje pitanja: A gdje je otišlo to izgubljeno vrijeme?
***
Ponovno kasnim na dogovor. Ne znam odgovor na pitanje kad je kašnjenje postalo jednom od navika na koje sam se zakačila. Vjerojatno u jednoj sekundi kad sam pomislila da ima vremena, a zapravo je to još jedna suptilna obmana koju mi um servira.
Petak. Dva popodne. On sjedi u kutu omiljenog mi kafića, u polumraku gdje smo svakih nekoliko mjeseci pokušavali saznati smisao vlastitog života. Sjedio je sam, a u društvu Nikšićkog. Konobar se stvorio pored mene, pogledao me „što se pije“ pogledom dok sam razmišljala kako se zovem.
-
Gin tonic? – upitao me prijatelj.
-
Ma … može – odgovorila sam jednako nerazmišljajući dok sam pokušavala pronaći mjesto za kišobran i mokri sako.
Tko je napisao nepisano pravilo da je alkohol rezerviran prvo samo za muškarce, a onda samo za muškarce tijekom dana!? Izvadila sam, kako ih zovu pičkaste, cigarete iz crne kožne torbice, zapalila, udahnula dim mentola koji je nesvjesno govorio „Jebite se društvene norme!“ otpila gutljaj gina i otvorila oči za slušanjem zašto ispred mene sjedi osoba koja je ponovno spakirala kofere da napusti Hrvatsku i kako je uspio preskočiti stepenicu straha, s kojom se bore svi moji bliski prijatelji u ranim tridesetima. Odgovor je – glad. Egzistencijalna. Duhovna. Primitivna. Glad za (boljim) životom.
***
Da mogu birati koji filmski lik bih bila nakon par sekundi razmišljanja rekla bih: Baby Driver. Osoba u svom svijetu sa slušalicama u ušima u kojoj se spajaju paralelni svjetovi glazbe i mog uma. S prstima na tipkovnici ili olovkom u ruci jer čemu ovaj život, misli i osjećaji ako jednom, barem na tren, ne mogu postati umjetnost, makar i tragikomedija.
Razmišljam sa slušalicama u ušima, u pozadini Mahmut Orhan i zvuci Istoka, gdje je to moje izgubljeno vrijeme posljednjih šest mjeseci!?
Negdje između pisanja i razmišljanja blokirano strahom. Posljednjih desetak godina, doslovno od svoje petnaeste, posvetila sam misiji da ću pisati i završiti novinarstvo. Upravo pišem, doduše ne baš ono što se očekuje od mojih obaveza, i završavam to famozno novinarstvo koje završava bolje od očekivanog.
Prilikom potrage za mentorima, onim u stvarnom životu, uvijek sam vizualizirala da će to biti iskusna inteligentna osoba pred koju ću sjesti zbunjena životom, a ona će mi u dvadeset rečenica monologa objasniti u čemu je moj životni problem. Nešto kao terapeut koji će na sasvim suptilne načine otkriti koji je moj životni poziv čitajući obrasce mog ponašanja mentalno ih uspoređujući sa svima s kojima se susreo. Čovjek je otkrio, sve ono što sam znala u dubinama svog uma samo je lakše poslušati nekoga tko nema apsolutno nikakvog doticaja s razvojem moje životne situacije, nego ljude koji su nam bliski.
***
Brojala sam trideset i pet dana izlazaka u šetnju bez šminke i grudnjaka do trenutka od kad sam ga srela, potpuno trijezna, obučena, s minimalnom šminkom, osmijehom i nadom da će se nakon deset razmijenjenih rečenica smijati mojim glupim forama, da neću morati nastaviti piti kiselo vino kako bih preživjela još jedno neugodno upoznavanje s osobom s kojom nemam ništa zajedničko osim mjesta na kojem se trenutno oboje nalazimo.
U tom trenutku (mi) se živi. Ne vježba (mi) se borba protiv neugodnosti.
Smijao se mojim glupim forama dok smo si nadopunjavali rečenice kao da se poznajemo oduvijek. Vrijeme je prolazilo pogledom u oči bez pogleda u mobitel.
Razmišljam koliko muda je potrebno za izaći bez grudnjaka? Koliko muda je potrebno za biti svoj pored potpuno nepoznate osobe pored koje možeš biti bilo tko, bilo koji lik koji je tvoj um u trenutku sposoban kreirati?
Izašli smo s partyja, otvorio mi je vrata taksija i poljubio ruku dok je potiho izgovorio da se čujemo. Stavila sam slušalice na uši. Babe, there’s something tragic about you/ Something so magic about you čujem Hoziera kako se pojačava.
Prijateljica mi neprestano ponavlja Life doesn’t happen to you, it happens for you. Pogledala sam mobitel, taj predmet granice između nas i straha od slanja poruke, od usmjeravanja života u potpuno novom smjeru.
Zatvorio je vrata taksija. I ja sam zatvorila svoja, od starog života.
… dok gledam ego kako polako umire, tipkam poruku.
