Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Nisam sigurna jesam li te pijane noći izgubila leće ili vid sebe. Dok sam se raspadala u njegovoj kupaoni uz kadu, kao u najjeftinijim ljubavnim filmovima, osjećala sam da nemam gdje pobjeći. Razmazana maskara predstavljala je stanje uma. Mjesto koje je trebalo biti dom postalo je leglo košmara reflektirajući se na moje biće koje više nije znalo tko sam zapravo. Grlio me brišući suze govoreći da vrijedim više. Odzvanjalo je u ušima. Odjednom je ponestalo suza. Jecaji u tišini.
Dom je postao mrak. Prostor bez struje gdje je jedini plamičak svjetla bila najmanja svijeća uz knjigu, da si dopustim život u fikciji. Da ću jednog dana pisati svoj, pokušati isti živjeti. Hrabrila sam se da je privremeno. Nigdje drugdje nije bilo mjesta za mene. Dotaknula sam dno kontemplirajući oduzeti si taj život ili sagraditi novi. Ležala sam ogoljena u dubini vlastitih misli strpljivo čekajući da ustanem jer sam znala da nitko neće doći. Kad sam imala osamnaest…
Ustala sam znajući da me čeka ponovni pad. I još jedan. Pa još jedan. Trening života jer isti nije generalna proba.
Dane bih provodila u sobi listajući časopise pitajući se u kojem dijelu duše pronaći izlaz iz vlastite glave. Stvaram li vlastite lucidne snove koji su veći od realnosti ili još jednom bježim od stvarnosti?
Živjela sam sa slušalicama u ušima. Zapisivala imaginarne scenarije koje ću jednom ostvariti, no nikoga nisam mogla povući za rukav da pitam kako. Odrastajući u maloj sredini sam stvaraš vlastiti sadržaj u glavi. Prvenstveno da bi preživio sporost prolaska vremena i kolektivne inertnosti. Velike snove zabranjeno je sanjati, srežu ih čim otvoriš usta da ne bi slučajno mogao zaklopiti oči.
Prva nesretna ljubav bila je u tamnu kosu i plave oči. Ali nenadjebivu karizmu. Moja introvertnost od ranog djetinjstva nije znala postoje li smjernice za privlačenje pažnje. Obitavala sam u odsutnosti, šutnji u društvu. Imao je nešto što sam željela za sebe. Imala sam nešto što je želio za sebe, ali nije imao hrabrosti. Poput svake dobre tinejdžerske priče napisala sam mu pismo, rasplakala i slomila mu srce koje mi nikad nije dao.
Prije sedam godina, dok sam ležala pospana, upao je nenajavljeno u inbox s fotografijama mojih riječi, koje upravo čitam. Poprilično ozbiljne za jednu četrnaestogodišnjakinju. Sve napisano i danas (si) potvrđujem. Rekao je da će se javiti i kad prođe deset godina. Rekla bih da čekam, ali nećemo se lagati. To smo završili potpisom na, sad već, starom papiru.
Oduvijek sam obitavala u društvu muškaraca iako me otac nikad nije nazvao sine. Njemu je to primitivizam svoje vrste. Promatrala sam ih kako žive, pričaju i kurče se kroz cijelo biće ne samo par organa. Većina bez razloga. Pitala sam se trebaju li mi muda za tu istu kurčevitost ili dođe s godinama?
Na obiteljskim okupljanjima slušala bih dijaloge oca i strica, dvije dijametralno suprotne ličnosti po svemu osim prezimenu i crtama lica. Jedan ima kurčevitost i ekstrovertnost, drugi misterioznost i kurcobolju. Odgojna mjera bila je besramno prihvaćanje svog identiteta klesanog od krša i kamena.
Druga sretna ljubav bila je u tamnu kosu i plave oči. Nenadjebivu karizmu. Moja introvertnost šutjela je na kavama s njegovim društvom do mjere da me se poticalo da nešto izustim. Imao je nešto što sam željela za sebe. Imala sam nešto što je želio za sebe. Skupio je hrabrosti pokazati svoje pravo lice. Dao mi je svoje srce. Slomio je i on moje. Egzistirali smo u vlastitom svijetu velikih snova, glazbe, fikcije i filmskih trenutaka. Ono što je bilo nezamislivo, mi bi stvorili. Nekad se i život tako poklopio.
Udomaćila sam njegove demone, zatim ih pripitomila da ih plasiram javnosti u trenucima kad mi odgovara. Nije mu se svidjelo ono što (je) vidi(o). Imala sam nešto od čega je želio pobjeći. Pobjegao je od sebe.
Treća, fiktivna ljubav je u tamnu kosu i … Nisam mu vidjela oči. Na malim ekranima ne prikazuje se realna nijansa. Još uvijek nenadjebiva karizma. Sad već imamo tip. Ima nešto što želim za sebe. Jeben brend. Pratim evoluciju istog već tri godine.
Slušam ga dok idem spavati. Dok perem zube. Dok analiziram dio skrivenih ličnosti. Dok čitam napisane stihove. Dok proučavam komunikacijsku strategiju. Dok stvaram (drugu) bolju sebe.
Nedavno se pojavio još jedan. “Daj mi reci, što ovaj Damiano David ima…? Kako je uspio zaluditi cijeli svijet?”, pitali su me nedavno u jednoj diskusiji o fenomenima. Nisam sigurna života ili pop-kulture. Tamnu kosu, oči. Nenadjebivu karizmu. Obitavanje u vlastitom svijetu kurcobolje. Ne postoji uputa za upotrebu. Ikona u nastajanju. Čovjek jednostavno je. Ovoga puta pred milijunskim auditorijem, a nije ni ostvario vlastiti potencijal.
Nisam sigurna jesam li te pijane večeri izgubila leće ili vid sebe. Ponekad bih se toliko napila, izgubila dojam o vremenu u zadimljenom prostoru da bi se oči osušile, leće ispale, a ja ostala u magli.
Skupljala sam dijelove vlastitog identiteta gdje god sam stigla da osjetim da sam živa. U emocijama, pod plahtama, trncima na koži i ukradenim osmjesima. Pisanju i brisanju riječi, traženju onih pravih koje će netko razumjeti. Mogućnosti da mi netko dopusti da ih podijelim sa svijetom. Posvećenoj glazbi i suzama uz istu. Znala sam da je gotovo kad sam prestala osjećati, pjesme.
Živjeti polovično nikad nije bila opcija. Gradila bih se pa uništavala. Uništavala pa gradila. Spajala točke života, čekala da masnice izblijede, rane postepeno zarastu, svjetlo upali. Gledala bih se u ogledalo i pomislila kako neću biti pička.
Jer to nije vulgarizam za organ ili ženu. Ni krkanski kompliment. Već stanje uma. Gradim se, pa uništavam.
Odavno ne brojim, danas osjećam. Tamnu kosu i oči poput mojih. Nenadjebiva karizma. Ima nešto što znam da imam u sebi. Bez prostačkih primisli, molim. Naši pripitomljeni demoni sreli su se na šanku u dijalogu koji samo oni razumiju. Čekaju da ih oslobodimo.
Imam nešto što sam uvijek željela za sebe. Nenadjebivu karizmu. Obitavanje u vlastitom svijetu kurcobolje. Premium brend u nastajanju. Ne postoji uputa za upotrebu.
Jednostavno jesam,
deset godina kasnije.
