Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Nakon deset dana napokon sam sjela za laptop bez glavobolje i temperature. Naime, u posljednjih desetak dana borila sam se sama sa sobom i svojim umom. Deset dana nisam izašla iz stana, čak ni psa prošetat. Jedini doticaj sa svježim zrakom bilo je nekoliko minuta prostiranja opranog veša na balkon i zračenje prostorija. Viroza se u jednom trenutku, nakon što je toplomjer poslije pet dana liječenja pokazao temperaturu 39, vjerojatno pretvorila u gripu, a ja u osobu koja je izgubila strpljenje. Fuck this shit bila je moja misao 24/7.
Vjerujem da mi je imunitet jednostavno poručio da malo stanem na loptu, no moja tvrdoglavost to nije željela prihvatiti. Jedan dan na kauču uz Netflix i Prijatelje protekao je mirno, drugi sam se lagano počela tresti pitajući se jesam li se pretvorila u one što postaju ovisni o radu i poslu!? Jesam li se, umjesto u majku, pretvorila u oca ovisnika o radu!?
Je li s vremenom neizbježno da se pretvorimo u vlastite roditelje? I je li nas sram što možemo pokušati „bježati od odgojnih obrazaca, ali odgojni obrasci neće od nas“?!
Najgore što se nekome može dogoditi je da ima previše vremena koje uzrokuje smišljanje različitih nerealnih scenarija od kojih uma počinje pucati po šavovima.
Upravo se to meni dogodilo.
Ponavljam, prvi dan preležavanja je uvijek miran, no već tad sam vrtjela film u kojem bih pokrpala neke kreativne zaostatke, pa se bacila na čitanje nove knjige koju sam posudila u knjižnici, trebalo je malo i pospremiti, oprati veš…
Nešto sam čak i uspjela napraviti, no fizičko stanje je odlučilo da neće to ići baš kako sam si zamislila. Treći dan sam jednostavno odustala jer nije imalo smisla boriti se s vjetrenjačama. Od upale sinusa i popratnih začepljenja nisam bila u stanju razmišljati, a kauč je postao moj najbolji prijatelj.
Dan četvrti, četvrta sezona Prijatelja u tijeku. Od simptoma ništa nije popustilo, a mozak se tek zagrijao. Tu noć sanjala sam da sam ponovno u srednjoj, da imam nekoliko jedinica iz matematike i da je moj život osuđen na propast. Shvatila sam da je to ujedno moja najveća trauma iz školskih dana – matematika. Svakih nekoliko mjeseci sanjam svoj krucijalni neuspjeh. Taj dan sam izvrtjela sve žive filmove odrastanja, uspjeha, neuspjeha, učenja, prokrastinacije, gdje sam pogriješila, da bih se na kraju zapitala koji mi je…!?
Onda mi se upalila lampica da se nakon 25. polako počinjem pretvarati u vlastitog oca. Prošlo ljeto u četvrtak je otrovao želudac, u petak završio na polusatnoj infuziji, a u subotu ustao i išao na posao jer je trebalo dovršiti neke stvari.
Tad sam mislila da je lud. Neki dan sam shvatila da imamo još više dodirnih točaka.
Tijekom djetinjstva naslušala sam se priča kojem roditelju više sličim, i uvijek bih kolutala očima jer ne želim biti poput njih. Smatram da osim dobrih strana djeca vide i pogreške roditelja te tek poslije dvadesete počinju shvaćati da su i oni samo ljudi, koji nekad zapravo nemaju pojma što rade.
Koliko god voljela svoju obitelj nikad ih nisam glorificirala i općenito ne volim glorificiranje, posebno majki. Ne mislim da je moja mama najbolja mama na svijetu jer vjerojatno takva ni ne postoji, a sigurno nije najbolja jer je „moja“. Žena je vrlo dobro odradila posao odgoja i solidno se nosila s mojim tinejdžerskim glupostima, no uvijek ima prostora za napredak. Zato glorifikacije, veličanja i uzdizanja samo jer dijelimo krv i srodstvo kod mene ne funkcioniraju.
Tek kad sam bila pri završetku faksa saznala sam, u neformalnom razgovoru, da je Dule htio upisati novinarstvo u Zagrebu, no zbog tadašnje situacije odlučio je biti racionalniji pa je odabrao elektrotehniku. Iako vjerujem da taj čovjek čega god bi se uhvatio, s njegovim perfekcionizmom i radnim navikama kroz nekoliko desetljeća bi postao natprosječno dobar. On čak nikad nije ni poticao bilo koji smjer obrazovanja jer da je moj inat bi izabrao nešto drugo. Da mi je prije šest godina rekao da je htio biti novinar, vjerojatno bih novinarstvu rekla: „Ne, hvala“. Ovako se tješim da sam možda za neke stvari predodređena, rođena i sve te moderne filozofije kojima se priklonimo kad nam odgovaraju.
Ono što se kod mene računa su obrasci ponašanja i vrijednosti koje, prije ili kasnije, pokupimo od ljudi koji nas svakodnevno okružuju, bez obzira jesu li to naši biološki roditelji ili nisu.
Prema nekim neimenovanim istraživanjima žene se u svoje majke počinju pretvarati u 33. ili nakon rođenja prvog djeteta kad počinju koristiti njihove odgojne mjere ili baviti se jednakim hobijima. Muškarci se u vlastite očeve počinju pretvarati kad počnu zastupati jednake stavove po pitanju politike.
Osobno zastupam stav da se počnemo ponašati kao vlastiti roditelji kad svjesno donesemo odluku da nam je lakše kopirati tuđi obrazac ponašanja nego kreirati vlastiti put. Tad ostajemo u zoni komfora, znamo kako (njihov) život funkcionira i ako nam se sviđa krajnji rezultat – to je to.
Tako sam došla do zaključka da je moja ovisnost o radu uzrokovana time da ne želim vrijeme gubiti na razmišljanja i kontempliranja o glupostima te da je trenutno bezbolnija opcija potpuno se posvetiti nečemu nego preispitivati što bi bilo kad bi bilo.
Neizbježno je da ćemo se pretvoriti u vlastite roditelje ako ih bez razmišljanja slušamo i smatramo da su uvijek u pravu, da su oni ti koji znaju najbolje za nas, a oni nam zapravo dijele savjete koji funkcioniraju za njih. Nitko ne zna što je ispravo za nas osim naše vlastite intuicije i zdravog razuma.
Odlučila sam se držati one da je pametnije učiti na tuđim pogreškama nego na vlastitim. Zato sam se s olakšanjem vratila na kauč pod dekicu, odležala svojih deset dana i od sutra mogu krenuti u nove pobjede.
