Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Iza mene je deset godina roditeljstva, troje potpuno različite djece koju ne tjeram po laganom pristupu, da budu isti, kako bi meni bilo lakše. Jer nitko od nas nije isti. Iza mene je brdo iščitane literature, dosta metoda, pokušaja i pogrešaka. Roditeljstvo je upravo ono što me osvijestilo kako nisam gotov proizvod te sam tek u roditeljstvu počela „raditi na sebi“. Putem sam shvatila i to prihvaćam, kako je to cjeloživotan proces. Uz sve to, odgajati troje različite djece, a nijednom ne uskratiti pravo na individualnost, zna biti poprilično iscrpljujuće. Ponekad sve dosadašnje tradicije, navike ili izrazi „to je prirodno“, utabana mišljenja, padnu u vodu. Baš kao i sve iščitane stručne literature. Sasvim je prirodno i uvriježeno mišljenje kako je majka upravo stoga majka, jer brine za svoje dijete. Vjerujte mi, pošteno sam, vođena neznanjem isprobala tu teoriju. Ovo je sasvim savršena teorija u kojoj, ako pretjerate, a majke često pretjeraju, na koncu možete sasvim lijepo postići jedino to da dijete nema majku.
Sjećam se svih svojih strahova, nespavanja, skakanja na svaku malu temperaturu, briga. Znate čega sam sada svjesna? Djeca su sve to osjećala. Tada toga nisam bila svjesna, sada jesam. Djeca vas ne slušaju previše dok im držite prodike, djeca vas ne doživljavaju previše dok „kvocate“ za „njihovo dobro“. No, ono što sada znam, jest to kako vas djeca itekako osjete. Često i manipuliraju vama. Djeca znaju biti itekako dobri manipulatori, ne trebamo se lagati vezano uz to. Suvremeno roditeljstvo nije lagano. Život je ubrzan, očekivanja od vaše djece, od rođenja, pa preko školskih klupa su katastrofalno porasla i rastu sve više i više. Toliko previše, pa ćemo jednom stati s tim ili ćemo se svi zajedno, kolektivno s djecom, pogušiti. Doslovce.
Prijateljica mi je dobila treće dijete. U isto vrijeme, kao u inat, ovih dvoje dosadašnjih su od savršeno lako odgojive djece, doslovce „popizdili“. Ona je umorna, sama s njima, ne zna „kud će prije“. Previše je obaveza, htjela bi sve stići, a ne može nikako, fizički, psihički, niti tehnički. Zaredalo se par dana u kojima je beba neprestance plakala, bez ikakvog razloga. Odvela je djevojčicu liječniku, isključeno je sve s te strane. Uredno je nahranjena, presvučena i mažena u majčinim rukama. Ne spava i ne prestaje plakati. Kao da sam se odjednom sjetila same sebe od prije nekoliko godina. Odlučim je posjetiti. Uzimam djevojčicu. Smireno ju ljuljuškam i u tom trenutku izbacujem sve brige, probleme i misli iz glave. Postojimo samo ja i ta mala djevojčica. Beba je zaspala za nepunih desetak minuta. Stavljamo je u krevetić, prijateljica vozi starijeg sina na trening, ostavlja mi uključen suvremeni „baby monitor“ s kamerom u kuhinji. Beba smireno spava čitavih sat i pol. U tih sat i pol, prijateljica me zabrinuto nazvala jedno dvadesetak puta. Svjesna je kako sam odgovorna, svjesna je kako sam majka troje djece. Svejedno, strah je strah i majke su prepune straha. Dolazi doma, ne može vjerovati kako malena još spava. „Hajde, sad ćemo još ja i ti popiti kavu u miru. Malecka će spavati. Vidjet ćeš!“. „Možeš misliti!“, odgovara. Na koncu smo i popile kavu, ona se smirila, uspjela je obaviti sve kućanske poslove i dijete se probudilo. S osmijehom na licu, veselo, smireno. Poigrala se sat vremena, mama ju je uzela u ruke i dok smo razgovarale, šokantno me upita: „Je li to ona opet zaspala?“. „Je!“, odgovaram. Još uvijek mi šalje poruke kako to dijete nikada nije toliko spavalo i bilo smireno, kao taj dan.
Zatim me pitala, u čemu je tajna. „Ne brini, odgovaram, ni ja to nisam znala sa svojom djecom. Makar ne s prvih dvoje.“ Tek sam s trećim djetetom počela shvaćati koliko nas djeca osjete. Osjete naš strah, nemir i brigu. Iako se, po svim mogućim dotadašnjim teorijama, simbol majke protezao upravo kroz zabrinutost za svoje dijete, ja sam ga, naučena dotadašnjim metodama, kad sam dobila treće dijete, bacila u vodu. Riskirala sam time i samu sebe ponekad u glavi preispitati, jesam li majka, jer sam eto, sasvim „popizdila“. Kad se rodilo moje treće dijete, ja sam to dijete dojila i u tim smo trenutcima postojale samo ja i ona. Nije me uopće, kao do tada bilo briga, koliko je prljav pod, suđe, što će reći jednom godišnji posjetitelji „babinja“, koji mi dolaze izvidjeti namještaj. Nije me apsolutno bilo briga hoće li se srušiti nebesa, započeti Treći svjetski rat… U tim smo trenutcima postojale samo ja i ona. Bez briga, misli i problema. To je prvo moje dijete za koje, kada bi palo ili dobilo temperaturu, meni nije srce iskakalo iz prsnog koša od straha. Smireno, polako. S mislima, to je samo pad, ustat će. To je samo temperatura, njen je organizam dovoljno inteligentan. To je prvo moje dijete koje sam od početka gurala u samostalnost, nisam previše strahovala. Trebam li uopće spomenuti kako to dijete od rođenja puca od samopouzdanja?
Družim se s prijateljicom koja, baš kao i ja, ima jedno dijete malo drugačije. Da budem preciznija, iako ne volim etiketirati, pogotovo djecu, dijete s poteškoćama u razvoju. Njih dvije se obožavaju, „kliknule su si“, stoga svakog vikenda spojimo dane druženja, ali i učenja. Jer mi smo u ovim ulogama i mame, ali i logopedi te defektolozi. Što je, tu je. Odjednom ona primjećuje kako njena djevojčica sa mnom čita. Izlazi vani bijesna poput risa, diše i vraća se unutra. „Čekaj, ona s tobom čita. Sa mnom neće!“. „Smiri se, jesi li primijetila kako moja s tobom piše? Sa mnom baš uvijek i neće.“ Zašto? Jer osjete majku, strahove, brigu i očekivanja. Ja sam s njenom smirena. To je samo jedno dijete, nije moje, nemam u glavi brigu o dalekosežnoj budućnosti njenog života. Pristupam opušteno, zaigrano. Pokušat ćemo čitati, ako ide ide. Ako ne ide, ne ide. Baš kao i ona s mojom. Zato bolje surađuje svaka s onom koja nije majka.
Dakle, djeca vas osjete. Imajte to na umu. Baš kao što ćete na djecu najbolje utjecati vlastitim primjerom. Djeca vas više promatraju, nego što vas slušaju. Dijete više od svega treba sretnu mamu. U redu je imati neke brige i strahove. Nećete dopustiti djetetu da se baci u vatru, pod cestu ili ne znam što. No, upamtite strah, sažaljenje ili očekivanja da dijete bude točno ono što vi želite, nisu ljubav. Ljubav je: „Ja vjerujem u tebe. Držim ti leđa, stojim iza tebe. Poštujem tvoju individualnost. Čuvam ti leđa, ali vjerujem u tvoj hod i tvoj put.“
Za kraj, završila bih, po meni, najljepšim stihovima, ispisanim o roditeljstvu:
„Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti,
čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni,
ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti,
i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti,
isto tako ljubi i luk koji miruje.“
Khalil Gibran ( iz knjige „Prorok“)
