Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
“Da oni skoče s mosta i ti bi!?”, rečenica je koja je obilježila rani predškolski odgoj. Ovo pitanje nije bilo toliko često upućeno od strane roditelja koliko od obiteljskih prijatelja koji bi došli na kavu i kolače, a ja kao klinka vidjela nešto na televiziji te promrmljala kako mi se to sviđa. Najčešće glupost neprimjerena mojim godinama. Piercing na jeziku.
Ono što se nije primjećivalo, jer sam većinu djetinjstva provela družeći se sa svojom maštom, činjenica je da bih vjerojatno došla na most s ekipom, oni bi skočili, ja pogledala prema dolje, zakolutala očima i pokupila se s rukama u džepovima. Već tad sam imala svoj uvik kontra stav, i kad je poželjan i kad nije. Tinejdžerske pizdarije u kojima sam sudjelovala sam pomno birala jer sam i u njima bila u manjini i protiv nekog simbola moći. Vrijedile su svakog trenutka.
U početku puberteta zapela sam za pirs na jeziku. Buntovnička ideja koja se usadila u um i nije popuštala. Nisam sigurna odakle je došla, ali se sjećam da sam je javno komunicirala. Nitko nije vjerovao. Skoro kao kad sam govorila da ću studirati novinarstvo ili kad ovlaš u kolumni spomenem Kaliforniju i Mustang. Uvijek ista priča. Zanimljivo, uvijek isti epilog.
Kao i svakoj nadobudnoj tinejdžerici zidovi sobe bili su oblijepljeni posterima kao pomno osmišljeno uređenje hrama za štovanje slavnih. Moji idoli tad su bili rubne poznate ličnosti, a s vremenom su bile ličnosti koje su moji roditelji slušali. S klasičnih pop pjesmuljaka s početka osnovne, kako se razvijali interesi te mijenjalo društvo, otkrivala sam neke nove dimenzije vlastitog identiteta. Na buntovničkoj crti zaslužno je ponešto gena, ponešto odgoja i životnih situacija. Ličnosti s TV ekrana ili medija nisu baš utjecale na moje životne odluke, iako sam svjesna da to nije uvijek slučaj s mladima jer kad u najbližem okruženju nemaš osobu koja te usmjerava, pronaći ćeš je drugdje.
Jesu li mediji ogledalo društva?
Kad netko krene kritizirati svijet celebrityja, u kojem i sam sudjeluje konzumirajući medijski sadržaj, prva rečenica koje se sjetim je ona iz govora Rickyja Gervaisa na 73. dodjeli Zlatnih Globusa: So what’s happened this last year in this crazy business we call show?
Ovisnost o medijima i sadržaju pridonosi zamagljenju vida i objektivnog rasuđivanja koji su odnosi moći u tom svijetu. Prema pisanju domaćih i stranih intelektualaca glavna problematika medijskih studija i dekonstrukcije istih pozicionirana je unutar ‘svetog trojstva’: medijske institucije – medijski sadržaj – medijske publike. O ovoj temi počeli su aktivno kopati Adorno i Horkheimer definirajući što je zapravo kulturna industrija. Nažalost, njihova teorija ostala je na razini definiranja medija kao propagandnog sredstva nacizma jer su djelovali u vrijeme Drugog svjetskog rata. Ono što je u toj teoriji ostalo univerzalno jesu mehanizmi na kojima kulturna industrija opstaje.
Kokoš ili jaje u medijskoj teoriji je pitanje – jesu li mediji ogledalo društva? Iako je ta fraza opravdana, mediji osim objektivne slike društva prenose i svjedoče o duhu vremena u kojem živimo.
Današnje društvo žudi za spektaklom pa ako ga ne pronalazi u sadržaju blještavila i visokokvalitetne produkcije posegne za niskobudžetnim dramama društvenih mreža ili ode korak dalje, tražeći ih na opskurnim mjestima interneta poput foruma.
Društvena dinamika, posebno posljednjih godinu dana je takva da umovi neprestano traže simulaciju kako bi se odmaknuli od ljigavog osjećaja koji je prisutan od početka ožujka prošle godine. To dobro zna i industrija zabave koja će se u idućem razdoblju pokušati ustati na noge, pokriti nastale dugove i pokušati skandale podignuti na ljestvicu više, a mediji s nestrpljenjem čekaju svoj dio oglašivačkog kolača.
A tko je tebe odgojio?
Prazan hod života, izraz na rubu distopije, rezultirao je žudnjom za zabavom pa je svaki događaj pod povećalom javnosti. Počeli smo sa skandalima na Dori kao prvoj domaćoj manifestaciji pod epidemiološkim mjerama pa su tenzije rasle do Eurosonga jer je očekivana pobjeda zbog jedne solidne pjesme nakon dvadeset godina. Moj otac često kaže: Ptica koja rano pjeva brzo se usere u gnijezdo. Upravo to se dogodilo. No mazohistički, drama je tražena i dobivena.
U razdoblju od tjedan dana, kao što to obično biva, svi su stručnjaci za sve, što je super za rejting ovog događaja. Međutim, nekako putem uvijek se pojave dvostruki standardi i opasno licemjerje publike koja ne promišlja i ne želi prihvatiti da i sama kreira društvo spektakla.
U nebrojeno puno intervjua kada bi voditelj ili novinar postavio pitanje sugovorniku o odnosu s obožavateljima, slavni vole jasno ograđivanje odgovorima kako nisu roditelji, dadilje ni obrazovni sustav koji treba usmjeravati mlade. I tu nastaje shitstorm.
S jedne strane od Eurosonga kao manifestacije se očekuje da educira javnost o ljudskim pravima, ravnopravnosti, slobodi izražavanja… S druge strane, nisu dozvoljeni ekscesi. Teško je moguće da u ekstremnim situacijama ekscesa neće biti kad su zapravo poželjni. Nakon što se dogodi i najmanji skandal koji je potenciran na n-tu slijede lekcije o dobrom odgoju preko društvenih mreža i komentara kao da je jedna cijela generacija izgubila pamćenje što je slušala i koje ličnosti su formirale njihovu mladost.
View this post on Instagram
Za situacije poput fokusa javnosti na toksičnom paru stoljeća zvanom Sid Vicious i Nancy Spungen, ekscesa Ozzyja Osbournea, seks skandala rock zvijezdi koje su spavale s maloljetnicama, život Michaela Jacksona odmahne se rukom i kaže: Bila su to druga vremena.
To su druga vremena kada je treba opravdavati rubna ponašanja koja i danas postoje samo što društvene mreže pokušavaju polirati stvarnost, a društvo se trudi biti politički korektno, što je u startu uzaludan trud. Ponekad se zapitam što se pokušava skrivati kolektivnom amnezijom, prihvaćanje odgovornosti za vlastito ponašanje?
Ne sjećam se da me Britney odgajala, a niti Axl Rose. Nije me preodgojila ni ekipa prvog hrvatskog Big Brothera ili Story Supernova Music Talenta, a sjećam se kako su pojedinci moje generacije već tad trčali na dogovorene meet-upove. Bio je to doista spektakularan trenutak u povijesti hrvatske popularne kulture.
Odlučno tvrdim da su me odgojili roditelji, kasnije u fragmentima ulica i nepromišljeni potezi. Apsolutno sam svjesna svih osim onih kojih se ne sjećam od previše alkohola, ali su mi prepričali.
Koliko god obožavala tinejdžerske serije do te mjere da sanjala neke od epizoda pa sve do odlazaka bježanja od kuće na koncert (Gunsi 2010.) ili svirku nikad mi nije bilo u primisli da se izgubim na granici iluzije i stvarnosti jer bi me umili hladnom vodom.
Tabloidni trend radnog naziva ‘Lajna Eurosonga’ me podsjetio na ponovno licemjerje publike koja nikako da odluči što zapravo želi i tko joj odgaja djecu – mali i manji ekrani ili oni sami u ulozi roditelja koji bi najradije pobjegli od odgovornosti?
S jedne strane imamo zahtjeve da se vrati glazba mladosti generacije koja misli da je okružena medijskim smećem, seks droga & rock n’ roll, anarhija i borba za autentičnost. Trebalo bi u medijski prostor ubaciti duh Woodstocka, generaciju koja se ne boji biti svoja… Želje se spletom okolnosti ostvare na kultnoj paradi lakih nota koja je već statusni simbol, slavlju slobode i ponovno – nije dobro.
To što će danas Marija (12) na Spotifyju pustit Otkriću ti tajnu, malu kao lajnu / Svaku noć djevojačko veče, vino nam kao voda teče / Da li bih ti valjala kad bila bih nevaljala / Ona-ona, sve zna, da joj nisi veran, ne znam ko te ne zna, A ja od tebe nikada trezna, opijena skroz, pa sam neoprezna / * ubaci omiljeni stih *, a navečer baciti oko na Ljubav na selu ili Zadrugu govori o tome što se nudi u medijskom spektru sadržaja i koliko se mlade obrazuje o tome što slušaju ili gledaju.
Budimo realni, ovo pišem iz vlastite perspektive. Marija (12) ne zna uključit TV.
Ona je prisutna na društvenim mrežama na kojima svakodnevno propitkuje kako izgleda, koji su standardi ljepote i gadi li joj se igla dovoljno pa da za krizmu ipak užica povećanje usana. Nije sigurna treba li slušati aktivističku frontu koja se valja po podu pokazujući kako izgleda žena koja se valja po podu ili joj je ipak privlačniji izgled djevojaka koje su napokon sretne u vlastitoj koži nakon što su izmijenile lični opis prije maturalne.
View this post on Instagram
Koliko god smatram da svakoga treba pustiti da istražuje ono mu je ponuđeno i odlučuje u kojem smjeru će se razvijati glazbeni, filmski, kazališni ili nikakvi interesi, toliko smatram da je potrebno razvijati kritičko mišljenje i argumentirani dijalog. Tek kada odgojimo sebe da promišljamo o onome koga i što gledamo ili slušamo te odlučujemo koji faktor takav sadržaj igra u našim životima prestat ćemo ovisiti o ličnostima s naslovnih strana.
Gore navedene stihove nisam izvlačila s Googlea nego iz glave u kojoj se nalaze playliste klasike, jazza, rocka, popa, koncerata uživo iz Guče, turbofolka… I taj ‘sadržaj’ ne čini moj život boljim ili lošijim. Čini moj život. I profesionalnu deformaciju, imam taj luksuz.
Edukacijom sebe pa posljedično klinaca koje odgajamo zahtjeva vrijeme i posvećenost. Naivno bih rekla motivaciju da sami možemo učiniti nešto dobro za obrazovanije sutra. Medijski sadržaj će biti i ostati zabava u mjeri u kojoj mu dozvolimo, a filozofska promišljanja je li publika pasivna ili aktivna ostaju zauvijek, mijenjaju ih kanali komunikacije i distribucije sadržaja.
Na kraju dana, kako je rekao Ricky, sve je to biznis kojeg zovemo show.
Za nuspojave neodgoja vaše djece obratite se pogledajte se u ogledalo.
