Kao netko tko je odrastao na SATC seriji i godinama glorificirao odnos Carrie i Big-a, Aidan mi je dok sam bila mala i balava bio tako dosadan. A Big, Big je bio šarmantan, duhovit, visok, zgodan i crn, kemija između njega i Carrie se mogla rezati nožem, seks im je bio fantastičan. Fatalna, fantastična filmska ljubav koju svi priželjkujemo, zar ne? Gledajući reprizu serije, baš ovih dana na televiziji odigravala se drama gdje Carrie ostavlja Big-a kada su trebali otputovati, a on joj nije mogao reći da je ona ta, da je voli. Devastirana Carrie uzima vrijeme za sebe, živi u pećini tjednima i oporavlja se od prekida, ne izlazi van, ne želi se suočiti s njim, sve dok ga slučajno ne vidi u nekom baru i doslovno krene plakati zgodnom bejzbol igraču u usta dok je ljubi.
View this post on Instagram
Nedugo zatim upoznaje Aidana, koji je kul, simpa lik, umjetnik, i koji, zamislite to, ne želi seks prvih par tjedana, želi dublji odnos jer mu se ona zaista sviđa, želi je stvarno upoznati. S njim je sve tako lako i mirno, sjećamo se odlične replike kada ga Carrie pita kako je uvijek tako dostupan, kako uvijek ima vremena za nju i njihovu vezu, boji se da će si međusobno dosaditi, a on joj nakon njenog baljezganja kaže „Carrie, it’s no big deal. I have a life. I’m just making room for you in it“.
Wow.
Međutim, tužna je činjenica što se mi žene ne znamo nositi s takvom vrstom ljubavi, iako, moglo bi se reći da to nije vrsta ljubavi, to je ljubav. Jer, zapravo, jesu li se Carrie i Big zaista voljeli? On koji je bio emocionalno nedostupan, nije je upoznao sa svojim prijateljima, nije je želio upoznati sa svojom mamom, u početku nije želio biti ekskluzivan, u jednom momentu je uz nju dejtao s drugim ženama. Ukratko, s njim se osjećala nesigurno i nedovoljno, on je bio Big, a ona je u svojim očima očito bila premala za njega.
Zašto smo toliko proklete da veličamo odnose koji su toliko šuplji, zašto uporno ulazimo u priče za koje znamo da ne vode nigdje?
Ili ga upoznaš na ljetovanju ili nekom putovanju, živi u drugoj državi ili gradu pa znaš da si emocionalno sigurna jer u startu imate vrlo male šanse da uspijete. Ili je zauzet, oženjen ili u vezi, ali eto baš s njim je kemija bolesna i ne možeš (bar tako ti misliš) izaći iz opsesije prema njemu.
Imamo li toliko malo samopoštovanja da kad se nekome i istinski svidimo, bježimo od te osobe glavom bez obzira jer ta osoba vidi nešto predivno u nama. Prelaka je meta, ipak mi znamo bolje. Ako se mi sviđamo njemu, onda nešto nije u redu s njim, jer zapravo mi same u svojim očima nemamo zdravu i dobru sliku o nama samima, i sama činjenica što on misli drugačije, upućuje na to da on nije dovoljno dobar, da nešto s njim nije u redu.
View this post on Instagram
Zašto to radimo?
Zašto u startu biramo nemoguće kombinacije i kasnije se pitamo kako to baš mi nemamo sreće u ljubavi? Jesmo li se ikada zapitale je li stvar zapravo u nama, jesmo li mi zapravo emocionalno oštećene ili emocionalno nedostupne? Osnovni postulati psihologije kažu da nesvjesno kopiramo dinamiku odnosa naših roditelja, a svi znamo da je rijetko koji brak zdrava zajednica dvoje ljudi koji se vole i poštuju. Replicirajući odnos roditelja u svojim odnosima doživljavamo i živimo ljubav na jedini način na koji smo navikli, onaj koji nam je poznat, jer zapravo u našem podsvjesnom to za nas i jest ljubav.
S druge strane, filmovi i serije te pokoja knjiga, odgajaju nas na pričama kako su jedino tužne, nemoguće, teške, komplicirane „ljubavi“, prave ljubavi. Toliko se bojimo pravog povezivanja, duboke intime, jer nas zapravo to čini neizdrživo ranjivima. Jer što ako se damo sto posto, što ako izložimo cijelu sebe i taj netko nas pregazi, kao što je Big uništavao Carrie godinama. Bježimo od gubitka i boli koja bi nas devastirala u takvoj situaciji upravo iz razloga jer možda duboko u sebi negdje osjećamo da bi to moglo biti nešto stvarno. Same sebi u startu zadajemo autogol i biramo priče koje nas asociraju na ljubav s ekrana, koja je kaotična, konfuzna i nedosljedna. Imamo osjećaj leptirića u trbuhu, koji zapravo to nisu, nego samo tjeskoba i stalna uznemirenost zbog patološkog odnosa koji je konstantno na granici pucanja.
Možda je vrijeme da stanemo, u miru razmislimo na koje načine sabotiramo same sebe, zašto to zapravo radimo, što želimo od odnosa, koje su naše potrebe od partnera i u konačnici da ne pristajemo na manje.
I na kraju prisjetimo se, ljubav ne boli, ako boli, nije ljubav.
View this post on Instagram
