Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Odavno je poznato da je Jelena Veljača kult ličnosti koje druge žene, nakon njezinih kolumni ili lansiranja novog projekta vole mrziti. Mrziti je možda pretenciozan i grub izraz, možda je prigodnije reći da im nešto u njezinoj pojavi organski smeta… Kako god, njezin lik je smetao mnogima sve do ovog tjedna kad je od nepoželjne žene s čudnim životnim izborima postala spasiteljicom hrvatskih žena i majki.
Producenticu i scenaristicu pratim od njezine glumačke uloge u jednoj od prvih hrvatskih sapunica, nakon što sam odrasla krenula sam čitati njezine knjige i kolumne, a jedna od zbriki kolumni završila je kao krucijalna literatura mog diplomskog rada o hrvatskim spisateljicama i chick-litu.
Kada je pisala za dnevne novine Jelenine kolumne nisu imale toliki utjecaj, sve dok nije počela redovito objavljivati za jedan lifestyle portal, a svakom kolumnom kojom se dotakla teme majčinstva bila je razapeta jer se pitala mogu li žene balansirati majčinstvo i karijeru, mogu li žene bez karijere uopće, mogu li žene bez muškaraca!? Sjećam se nekih komentara koji su glasili:
Ovoliko kukanja nisam čula nikad, ni od jedne majke/domaćice/menadžerice.
Jutro je pametnije od večeri pa to isto vrijedi i za ovaj tekst, bolje bi ti bilo možda da pišeš ujutro il’ nikako.
Jedan dio ženskog kolektiva redovito je vrištao, urlao u komentarima kako se usuđuje išta propitkivati, tko je ona da pametuje o majčinstvu, što ona zna o braku kad su joj oba propala… Urlalo se dok tijela malene dječice nisu udarila u hladan beton, a društvo je kolektivno zanijemilo od šoka. Žena, majka koja je javno, među prvima progovorila koliko ju je cijeli slučaj potresao upravo je – Jelena.
I tad je zanijemio i dio ženskog kolektiva koji je godinama bacao narativni kamen na ženu, majku koju ne poznaju, o kojoj čitaju u izvrnutim člancima, čijoj svakodnevici ne svjedoče, ali uzimaju pravo kritizirati, pametovati i mrziti sve dok im pomoć, inicijativa od te iste žene nije potrebna. Sve dok u njoj nisu pronašle moć spasa, nesebičnost i volju da pokrenu zajedno promjene.
Divim se Jeleni na njezinoj inicijativi da kao javna osoba pokrene društvo, progovori o čemu se šuti, iskoristi svoj status da pomogne ženama i majkama, da svojoj kćeri i ostaloj djeci pokuša osigurati sigurnije okruženje i bolju budućnost… Ipak, neprestano me u oči bode licemjerje. Ne znam točno je li žensko, hrvatsko ili općenito ljudsko da se često netko uzima zdravo za gotovo sve dok nije potreban.
Koliko je ljudska vrsta zapravo primitivna kad gleda isključivo na vlastitu guzicu dok joj tako odgovara!?
Nije to samo primjer ove, prijeko potrebne inicijative i žene koja ju vodi, to je primjer iz svakodnevice svih nas. Svatko je na svojoj koži barem jednom doživio da je bio otpisan od osobe iz bliske okoline, obitelji, no s vremenom su ipak shvatili da ste dobra osoba pa su nakon još nekog vremena uslijedila pitanja može li pozajmica novaca, usluga, podrška ili bilo koje drugo rješenje njihovog tekućeg problema.
U mom slučaju su to najčešće ljudi koji su mislili ili pretpostavili da sam nesposobna, neradnica, bahata kuja koja živi u oblacima te da s takvim stavom se jedino mogu vratiti u Poreč da me roditelji financiraju… Od mojeg pisanja nikad nije trebalo biti ništa.
Posljednje što sam čula je kako ako želim biti samostalna, neovisna i donositi odluke jer ne poštujem autoritet morat ću zamoliti oca da mi otvori firmu i riješi moje probleme jer se to stereotipno mišljenje provlači kroz sve društvene pore, uspješna žena je ili tatina kćer ili kurva. Ta opasku došla je iz ženskih usta, a neće me iznenaditi kad kroz vrijeme osjetim tapšanje po ramenu te iste osobe jer je ona vjerovala u mene kako sam sposobna i baš joj treba moja usluga…
Ljudi najčešće zaborave na sranja i ujedinjuju se kad se dogode velike tragedije, smrtni slučajevi… Tek tad zaborave na vlastiti ego i prošire vidike da postoje važnije, prioritetnije stvari da svijetu za koje bi se trebalo boriti.
Hrvatsko društvo čudnih je navika i mentaliteta – šuti, krpa kraj s krajem u poslu, obitelji, ne rješava društvene probleme, jede govna, gađa kamenjem one koji im ništa nažao nisu napravili sve dok se u jednom trenutku život ne okrene naopako pa shvate da im je potrebna pomoć, da nitko nije uspio sam te da je misliti je li netko bahata umišljena kuja, drek znati.
U petak je 8. mart, Dan žena, dan na koji se tradicionalno organizira noćni marš. fAKTIV, feministički kolektiv, pozvao je sve žene da taj dan pokažu otpor, jer svakodnevica kakvu danas živimo dovoljan je razlog za to:
8. mart je dan kada izlazimo na ulicu, dan kada slavimo svaku borbu, svaki ženski glas koji je progovorio o tretmanu u bolnicama, rodilištima i ginekološkim ordinacijama diljem zemlje. O ograničavanju prava na pobačaj. O institucijama koje nasilje žele zadržati u četiri zida. O tretmanu i uvjetima na radnom mjestu. O tretmanu u vlastitom domu.
Žene, mi, danas iako ponekad nemamo baš neka prava uvijek nam ostaje jedno, a to je pravo izbora – hoćemo li šutjeti pognute glave dok se gazi po nama ili ćemo odlučiti da je vrijeme da se beskompromisno zauzmemo za sebe, da imamo izbor da druge žene ne proglašavamo kujama samo jer ne dijelimo sve stavove s njima, da nećemo dopustiti da nas nekažnjeno zlostavljaju, i da ćemo pružiti otpor sustavu te svima koji nas pokušavaju izbrisati, zastrašiti, poniziti i ušutkati.
Čak i kad nemaš ništa, imaš to pravo izbora – biti bolja osoba, i prestati suditi preko virtualnih svjetova jer u njemu se, kao što vidimo, ne živi stvaran život.
