Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Generacija 1984. Odgajana u dalmatinskom zaleđu. Nas dvije, od malih nogu pa sve dosad se držimo zajedno. Čupale smo se vječito za kose, čupale smo se vječito, kako bismo si cijelile srca čitavog života. Prošle su 33 godine. Posjećujemo se par puta godišnje. Ovo su ona duboka prijateljstva u kojima bez problema kažeš sve onako kako je, sve što ti leži na duši. Sve što te muči, raduje i tako dalje.
Maloprije smo sjele, pijemo kavu i razgovaramo. Spontan razgovor dovodi do toga kako smo „nahebana generacija“. Kako, molim? Nas dvije smo odgajane u dalmatinskom zaleđu, kuća do kuće, istim odgojem. Kako kaže moja Nina, citiram: „Mogao je netko izvadit pištolj ispred nas i pucati, mi bismo uvijek bile krive! Jer drugi su uvijek u pravu. Poštuj druge, drugi su ipak drugi, a tko si ti?“ S druge strane mi smo generacija modernih mama, gdje se djeca maze i paze preko svake mjere. Kod Nine sam desetak dana na ljetovanju. Zajedno skrbimo o petero djece. Nekidan je ona uzela kuhaču (samo kao simbol prijetnje, ne koristimo je osim za kuhanje, nemojte odati našoj djeci pošto to još nisu shvatili ), uperila je prema mojim curicama: „Skidajte se s mame, prestanite je gnjaviti! Neću je opet voditi na Hitnu zbog stresa! Mama ide sada odmoriti jer ljudi moraju spavati! Skidajte se s nje!!!“ Cure su se šutke pokupile u sobu i shvatile kako je „vrag odnio šalu“. Danas sam ja uzela plastičnu dječju palicu ( samo kao status prijetnje ), te zaprijetila njenom sinu: „Uzimaj taj ručak i jedi ga. Nemoj dočekati večeru za stolom. Ostavit ćemo te i ići na kupanje. Neću ja više tvojoj mami mjeriti šećer u tridesetoj godini života! Zbog stresa!“
Kao da su u ovome izišle sve one rečenice koje nismo smjele niti znati izgovoriti kad smo bile malene. Kad su svi drugi morali biti u pravu. Mi smo ispale ona hebena generacija koja je znala tko su drugi, a tek sad spoznaje kako tu negdje moramo postojati i mi. Jedna i druga znamo kakve izazove prolazimo i znamo tko smo. Mi smo onaj tip koji će uvijek dati drugome sve s kože i ispod kože. Negdje između, odgajane tradicionalno, odgajamo moderno. Pa tu između nekako uvijek držimo sve na leđima i počele smo shvaćati kako gubimo sebe. Nalazimo se svako ljeto kod nje i pratimo razvoj. Prošlo ljeto krenulo je lagano buđenje iz sna. Ovo ljeto, čini mi se kako još više napredujemo. Tako ona kaže: „Znaš što, nekidan sam dreknula na starca od osamdeset godina. Zbubao me par puta autom, jer ne vidi dobro. Šutjela sam kad je izišao iz auta, razmišljajući kako je star i nije red da budem bezobrazna. Kad je on izišao i počeo vikati na mene, samo mi je odjednom puknuo film. Nisam se mogla kontrolirati. Ma možeš imati sto osamdeset godina, ako nisi čovjek, nisi. Neću šutjeti!“ Pozvala sam policiju, iako sam to mislila riješiti bez nje. Neka, tražio je, dobio je. Promatrala me dok sam, nakon ne znam koliko godina popuštanja, otjerala svoje cure u sedam sati u krevet i rekla: „Sad ćete spavati zajedno. Ako ćete se pobiti, slobodno se pobijte! Ja vas večeras ne uspavljujem. Ja sada idem u kadu na dugu kupku, zatim idem lakirati nokte. Jer je meni dosta!“
Sjele smo na balkon, nakon što smo provirile u sobu i vidjele cure kako zagrljene spavaju. „ Eto, vidiš, kaže ona. Tuku se i mrze po čitave dane. Ljubomorno i posesivno vise na tebi. Vidi sad kako se vole, kad si ti povukla crtu i rekla ‘dosta je’. Kako se sada osjećaš?“. „Sjajno, izjavljujem. Uistinu sjajno!“. „Nego, reci ti meni, jesmo kasno počele?“. „Nismo, odgovaram. Mi smo tek u tridesetima. Znam ih koje su počele u pedesetima i presretne su.“ „Ivka, eto kad kažeš ‘stop’, ispadneš lud. Ako me smjeste na psihijatriju jer ne dam više na sebe, hoćeš li me posjećivati?“, kroz šašavi smijeh pita me moja Nina. „Ma ne brini, ako se to dogodi, dijelit ćemo sobu. Neće prije tebe nego što bi mene. Ipak mislim kako stvari idu obrnuto. Tek će nam sad krenuti sve nabolje. Jer smo počele na čelu nositi natpis: „Ja se poštujem.“
Poruka generacije 1984. Generacije „nahebanih žena“ s balkona glasi: „Odlučile smo. Dat ćemo krvi ispod vrata, pomoći uvijek kada smo u mogućnosti. Mi smo žene koje mogu puno dati. Ali, mi smo žene koje su otkrile sebe. Zato poručujemo: svako ljeto postajemo sve više svjesne vlastite vrijednosti. Kome se sviđamo, sviđamo. Kome se ne sviđamo, žao nam ga je. Ne zna što propušta. Njegov gubitak. Međutim, nas više neće nitko „hebati“ u zdrav mozak. Ni mama ni tata, ni dijete ni muž, ni pas ni mačka. Niti dvogodišnjak niti osamdesetogodišnjak. Nas odsad može „hebati“ samo onaj kome, kad, kako i gdje nas dvije dozvolimo. Lijep pozdrav od opamećenih žena!
