Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Prehrana je područje u kojem smo na nekakvom prijelazu, te se događa sve veće osvještavanje povodom istoga. Suvremen način života, koji je donio fast food rješenja, kombiniran s namirnicama kupljenim uglavnom u trgovačkim centrima, gdje jedna jabuka inače obavlja funkciju zdrave namirnice, no moje je istraživanje dovelo do toga kako većina jabuka iz trgovačkih centara jednostavno ne počinje gnjiti niti nakon nekoliko mjeseci, čime je upitan izvor vitamina iz iste. Ovo sve ukalupljeno sa starim uvjerenjima, te odgojem kako su slatkiši (čokolade, bomboni,…) nagrada, pogotovo za djecu, uz obavezan stres kao posljedicu suvremenog užurbanog načina života, dovelo je do kolapsa naših organizama. Porast autoimunih bolesti je u punom jeku, baš kao i svega ostalog, malaksalosti, nedostatka energije… Kad se sve skupa poveže sa sve većim nekretanjem, pretjeranim boravkom uz ekrane, ne zvuči, a niti ne izgleda baš najbolje za naš organizam. Fizički niti psihički.
Šećer je nešto što nema nikakve koristi za organizam. Dapače, čini mu ogromnu štetu. Ovdje izuzimam zdravi šećer unesen konzumiranjem voća. Ovisnost o šećeru (slatkiši) prava je ovisnost. Ona se rješava stiskanjem zuba i usta nekih 21 dan dok vam tijelo ne prestane tražiti šećer. Ništa strašno, a dobrobiti su ogromne. Kao netko tko vodi bitku s autoimunom bolešću, potvrđujem važnost prehrane za općenito stanje organizma. Kada shvatite kako je vaše najveće bogatstvo ne vaša materijalna imovina, već vaše zdravlje, razmislit ćete o tome. Imovinu možete dobiti i izgubiti, te tako živjeti ukrug čitavog života. Vaše tijelo i vi ste ono najvažnije što posjedujete i to je jedino sigurno što od rođenja, pa do smrti imate. Sve ostalo dolazi i prolazi. Ako još niste razmišljali o važnosti prehrane za sebe, preporučujem za početak proučiti rad gospođe Anite Šupe.
Sad ćemo malo o djeci. Odgajani smo u sustavu u kojem su slatkiši nagrada. Djetetu je to sasvim divno prihvatiti jer je šećer sladak i zarazan. Djeca nemaju mogućnost samokontrole, makar u mlađim godinama. Ova činjenica potkrijepljuje to što smo izrasli u društvo odraslih emocionalnih izjelica (termin u kojem odrasla osoba pronalazi utjehu u hrani i to pretežno nezdravoj), brzih proljetno – ljetnih dijeta u kojima možda dobijemo dva mjeseca zgodnog tijela te kolaps organizma. Osvještavanje se polako događa i kod roditelja koji su sve više svjesni važnosti zdrave prehrane u životu njihovog djeteta. No, svako dijete upoznato s bombonima, rijetko kada zaboravlja na bombone. Niti ne mora. Nisam za to neka dijete nikada ne pojede bombon. To bi vjerojatno dovelo do nekakvih kasnijih drugih krajnosti. Doma sam tome doskočila tako što sam sve slatkiše skrila na nedostupno mjesto, te ih kontrolirano vadim. Nadalje, ogromna zdjela voća je uvijek na stolu. Ovo je uistinu urodilo plodom, te su moja djeca zavoljela voće. Dakle, izložite zdravu hranu na vidljivo mjesto, jedite ju i sami, pritom odavajte izraz oduševljenja, te mnogo pričajte. Polako će im ulaziti u unutarnji vidokrug, te ćete primjetiti promjene.
Druženja, posjete, pokloni, sve to ima izazove. Imala sam i još uvijek imam izazove s tim, jer djeca uvijek koriste prilike kako bi se dočepala slatkiša. Tu morate uvesti nekakav dogovor. Ako negdje idemo, kad kažem: „Dosta!“, dosta je. Koristit će situacije kada vas nema i kada su drugi bez problema voljni nakrcati ih slatkišima. To sam nekako riješila u par mučnih probava. Znam kako ih je boljelo, bilo je suza i natezanja. Zatim sam „mrtvo – hladno“ izjavila: „Idući put kad mene ne bude, opet pojedi vreću slatkiša!“. Brzo su počeli ne biti toliko naivni, te sada sami pripaze ako im se nudi tona slatkiša. Bol je svima najbolji učitelj. Možete si doskočiti i kod grickalica. Često im napravim kokice jer su grickalica, ali zdrava grickalica. Također, za vrijeme grickanja, uvijek imamo neko sušeno voće, što sasvim lijepo prihvate jer je suho voće slatko. Dakle, nisam pobornik potpune zabrane slatkiša ili fast fooda. Sve se može probati, uživati u tome, no umjereno i rijetko. Potpune zabrane nisu dobre, barem je to moje mišljenje. Nemojte provoditi filozofiju kako su slatkiši nagrada, jer nisu. Ne bi trebali biti nagrada, pošto ne čine ništa dobro organizmu. Čokolada je čokolada, tko ju ne voli? Neka ostanu na toj spoznaji. U umjerenoj ljubavi s čokoladom. Z anagradu ipak pronađite neke druge stvari. Prehrana je važna, učite djecu važnosti zdrave prehrane. Nemojte im nikada govoriti kako je zdrava hrana važna iz straha od bolesti, već iz ljubavi prema sebi. O čemu god se radilo, neka im emocija s kojom to uče ili rade ne bude strah, već ljubav.
