Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Ustala sam prije sedam. Stavila slušalice i otišla u kuhinju skuhati zeleni čaj.
Da sam studija slučaja bila bih totalno nezanimljiva.
Streaming servis me obavještava da je The Weeknd izdao novi album, kažu frekvencija koju je publika jedva dočekala. Mogla bih to poslušati dok razmišljam kako mi posljednjih mjeseci um gladuje za kvalitetnim sadržajem. Sve što pokušavam pogledati završi kolutanjem očima, za knjige nemam baš strpljenja i koncentracije, glazba… Ne znam što tražim, no što god to bilo kao da nije prisutno u javnom prostoru. Kakofonija kojom dominira bacanje verbalnih govana na reboot Seksa i grada. Još uvijek nisam pogledala nijednu epizodu.
Dok gledam kako se vruća voda prolijeva pored šalice i cijedi po drvenoj plohi kuhinje, očito je da sam pronašla ono što sam tražila.
Muke po suvremenoj umjetnosti
Nakon slušanja albuma i cijelog vikenda (pun intended) kreativno sam se isključila na desetak dana.
Proces koji je ponekad i blagoslov i prokletstvo. Pročitala sam dvije recenzije albuma koje su mi potvrdile točno ono što sam mislila da mogu nastaviti živjeti u miru – rijetki danas imaju strpljenja uložiti vrijeme u procesuiranje života, emocija, utjecaja da bi iste uzeli, obradili i njih plasirali javnosti kao završen proces. Prekompleksno je da uopće ulazim u dekonstrukciju The Weeknda kao umjetnika, no ono što mi je iznimno drago je što Abel Tesfaye više ne postoji u javnom prostoru.
Na jednoj od kreativnih kava, koja se uvijek zalije pelinom, sugovornik i ja raspravljali smo što je za nas dobar sadržaj, umjetnost, pjesma, knjiga… U tri sata dijaloga o tome kako napraviti nešto vrijedno zaključili smo da nema ispravnog odgovora jer je odgovor u pitanju. Pitanju kad nešto čujemo, pogledamo, pročitamo koje nas tjera na razmišljanje ‘Gdje je to, iz kojeg kutka nečijeg uma, izvučeno?’. I svaki odgovor na to je pogrešan. Iduće pitanje koje smo si postavili je kako ćemo to napraviti – za sebe. Ni na to nemamo odgovor, osim da će doći s vremenom.
Nadam se da Rihanna više nikad neće izdati nijednu pjesmu jer je forsiranje publike da to napravi postala suluda. Koja je svrha pritiska na kreativni proces da bi uzeli tih nekoliko minuta, orgazmično povikali ‘napokon!’ i pri svakom idućem slušanju pokušavali tražiti zadovoljstvo u onom što smo već površno iskoristili!?
U tih deset dana odlaska od sebe bila sam nepodnošljiva ljudima u neposrednoj blizini. Hodala sam po stanu u fluff ogrtaču s listovima papira ispisanih sa svim što mi je u tom procesu palo na pamet, pažljivije sam čitala portale, malo fokusiranije gledala sadržaj na društvenim mrežama i paralelno – obavljala svoj posao. Život u ‘hoćeš da ti nacrtam, ali to ne znači da sam u pravu’ trenucima, natjeraju me da se pitam jesam li luda jer crtam ili je luđi onaj tko me sluša…
View this post on Instagram
Sjetila sam se posljednjeg puta kada me netko ostavio bez riječi, kad sam bila istinski sretna zbog nje. Vjerujem da se priča da smo konkurencija jer radimo isti posao, krećemo se u istim krugovima – i ona je napisala i objavila knjigu, a ja eto još nisam.
Trenutak kad je Katarina objavila fotografiju na kojoj drži svoju prvu knjigu u tiskanom izdanju trenutak je u kojem sam pomislila da ima još nade za ljude koji će sebe i vlastite razvojne procese postaviti kao prioritete bez obzira što se od njih očekuje u suvremenim društvenim kretanjima.
Na kraju dana, od prijatelja očekujem da mi ne govore o svojim kreativnim procesima jer ih uvijek želim podržati kao šesnaestogodišnjakinja koja nije imala ništa osim malo mašte i slaviti njihove uspjehe kao dio publike, a ne kreativnog aparata.
Paralelno, gledam i pratim kolege s kojima sam nekad dijelila studentske klupe i pisala seminare o pop kulturi koji svakodnevno ulažu svoje vrijeme, znanje i vještine da pišu, informiraju te educiraju o filmu, glazbi, književnosti, o ljudima koji stvaraju. Rad koji je marginaliziran jer se ne uklapa između storyja limitirane edicije maslaca, opusa žalopojki koje traže lajk podrške i aktivističkog posta političke situacije o kojoj se zapravo nema pojma. Gledam, čitam i divim se toj prokletoj upornosti.
Objektivno, lakše je gledati negdje u daljine i maštati kako je tamo negdje pod holivudskim reflektorima jednostavnije, s više financijske slobode, s većom moći upravljanja kreativom, s mogućnosti biranja najboljeg kreativnog tima da realizira zamišljeno zaboravljajući na biografije pojedinaca koji su došli s ceste u improvizirani studio. Floskule o zelenilu i susjedima. Kupovanje vremena da se pojedinac uhvati u koštac sa svojim nedoumicama, kreativnim strahovima dok pokušava zadovoljiti imaginarnu publiku za koju nije siguran postoji li uopće…
U procesu dok sam hodala na relaciji kuhinja-radni stol, slala jadikovke u obliku glasovnih poruka i gledala hiperprodukciju sadržaja o radu ili bar pokušaju prikaza istog, razmišljala sam što ja radim!?
Naizgled ništa.
Promatrajući sadržaj na društvenim mrežama, trenutno dominira polaganje računa koji nikad neće biti naplaćeni jer je mazohistički cirkus kreativne industrije sustav u kojem se igra isključivo s ‘all in’ ulaganjem.
Cijena je život.
Oduvijek bio, uvijek će biti.
Popraćen uz pljesak, povrat investicije vidljiv tek nakon smrti.
