Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Moda je jedan od najutjecajnijih fenomena u zapadnoj civilizaciji od renesanse do današnjih dana. Sebi je podčinjavala sve više domena života modernog čovjeka i gotovo nam je postala drugom prirodom.
‘Identitet’ je jedno od središnjih pojmova u opisima funkcije mode. Moda, navodno, treba pridonijeti stvaranju identiteta. Naši identiteti postali su problematični – oni više nisu nešto što uzimamo zdravo za gotovo. To povezujemo i uz pojam – samoostvarenje.
Trebamo li biti uspješni da bi bili modno osviješteni, ili modno osviješteni da bi bili uspješni?
Volim li modu? Samo gledati. Sa sigurne udaljenosti. Tako bih opisala svoj odnos prema shoppingu, pomodarstvu (kako bi rekao Dule), kupovanju ‘in’ krpica. Cipele jesu neka druga priča, no opet se sjetim da je za mene manje više, a klasici nikad ne izlaze iz mode.
Sve je to [modu] divno krasno gledati u izlozima, na papiru glossy časopisa, no osobno za sve te ‘ženske’ stvari naprosto nemam vremena. Ili ne želim imati vremena? Ili sam zahvalna na genetici i dobrim noktima da mi tretmani nisu potrebni? Ili se tješim da sam još ‘premlada’? Mislim da je u pitanju sve zajedno.
Previše toga me zanima, previše sam znatiželjna da bih vrijeme posvetila odlasku u shopping ili sat vremena promišljajući što ću obući! Pa jedva i peglu za odjeću koristim (eto, priznala sam!).
Promatrajući žene svih dobnih uzrasta shvatila sam da obožavam vidjeti dotjeranu ženu u tridesetima (i kasnijim godinama) koja drži do sebe, svog izgleda, koja se osjeća dobro u svojoj koži i to javno pokazuje.
S druge strane, uvidjela sam sve više djevojaka mojih godina koje se svim silama trude biti odraslije, samostalnije, s (pre)više šminke zaboravljajući na svoju prirodnost koja postaje sve podcjenjenija.
Dobar postotak njih želi izgledati kao netko drugi koga su vidjele na društvenim mrežama zaboravljajući da ta ista osoba ima financijsku mogućnost i cijelim tim koji je zadužen da izgleda onako kako izgleda.
Predivno je vidjeti našminkanu ženu, no one koje prelaze granice dobrog ukusa zapravo prekrivaju svoje nesigurnosti puderom umjesto kontinuiranim učenjem o sebi. Djevojke tu nesigurnost prekrivaju skupim krpicama koje se kupuju na račun drugih jer je postotak u promilima onih koje si u dvadesetima mogu priuštiti torbice i cipele od par tisuća kuna, samostalno plaćati stan, režije, dnevne potrepštine i sve ostalo što dolazi uz to, znači peteroznamenkasti prihod. Paradoks je što ona djevojka koja zaradi pozamašne iznose neće si dopustiti trošiti na privremene i nepotrebne stvari koje joj ne vraćaju početni ulog.
Zašto sve ovo pišem?
Jer sam zasićena nametanja normi što je poželjno od izgleda do osobnosti.
Prvo su bile mršave djevojke kojima se neprestano govorilo da nešto pojedu (u toj sam skupini), sada je industrija shvatila da naprosto mora uključiti i ‘plus size’ modele da ne izgube borbu na tržištu. Nadam se da netko nije pomislio da se industrija smilovala nezadovoljnim ženama. Jednostavno je pronašla način kako da i na njima dobro zaradi te ih postepeno ušutka.
Danas je feminizam postao dio potrošačke kulture, gotovo da se može reći da je taj pojam dio gender mainstream struje – djevojke su podređene kupovini, trošenju, trudu da (pre)dobro izgledaju u svakoj prilici. Podređene ženstvenosti koju im je nametnuo netko drugi, zaboravljajući tko su one same.
Paradoksalno je da se to pokušava učiniti konzumirajući objekte s određenom simboličkom vrijednošću. Tražimo svoj identitet u onome što nas okružuje u trenutku, u simboličkim vrijednostima koje su nam pristupačne. Na kraju krajeva, kao apsolutno individualizirani, bez nečeg kolektivnog na što bismo se mogli osloniti, pribjegavamo naročito robnim markama da bismo se (ponovno) individualizirali.
Kako bi rekao Pierre Bourdieu, osobnost danas stoji na kocki što znači da se vrijednost neke osobe prvo ogleda u predmetima koje posjeduje. I od tu kreću oni selfiji dvadesetogodišnjakinja u ogledalu s iPhone sedmicom koje su upale u zamku da je to sve što mogu ponuditi svijetu. Prividno lijep izgled i prikaz kupovne moći.
Moraš postati ono što jesi, složila bih se s Nietzscheom.
Danas jedino nedostaje pitanje – kako?
Kako u hiperprodukciji apsolutno svega? Jesi li svoj jer uviđaš moć Industrije ili je ona toliko jaka da nemam(o) izbora nego se pokoriti kloniranju željenih životnih stilova jer smo to vidjeli na društvenim mrežama?
Za mene biti svoja znači beskompromisno uzimati prilike koje mi nudi sustav u kojem živim pri tome ne zaboravljajući da postoji potpuna odgovornost mojih odluka iza kojih stoji viši cilj.
