Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Ja sam tip koji inače obožava slavlja u tolikoj mjeri kako sa mnom i oni što ne vole vlastite rođendane, pa skrivaju kako im je rođendan i namjeravaju taj dan provesti u depresiji, jer eto još su godinu stariji, ne mogu izbjeći slavlje. Htjeli, ne htjeli, moraju ga slaviti. Jer, ja smatram kako je u životu svega previše, osim slavlja i radosti.
Što mi se onda dogodil pa sam prilikom kupovanja rekvizita za slavlje rođendana svog djeteta, doživjela živčani slom, usred parkinga jednog trgovačkog centra? Dakle, imam troje djece. Obožavam radost i slavlja, ali sve mi se čini kako smo pomiješali lončiće te napravili toliko, Bože oprosti, sranje, pa će nam trebati psihoterapije za liječenje „slavlja“. Kako, molim?! Lijepo molim! Padamo kao budalaste kruške na marketinške trikove kojih je svake sekunde sve više i više. Zaboravljajući pritom ono što ne bismo trebali niti smjeli, kako je slavlje ustvari osjećaj, a ne roba na policama supermarketa. Tako sam ja, u svijetu, u kojem ipak živim, doživjela živčani slom. Imam djecu i hajde ti sada nemoj njima napraviti ono što, svi drugi rade. Bože oprosti, ovo više nije normalno! Jeste li vi primijetili kako se potrošačko društvo razvilo do te mjere, pa doslovce, nema perioda u kojem se može normalno disati.
Nismo se niti rastrijeznili od mamurluka slavljenja Nove godine, ja mislim, već drugog dana Nove godine, maltretiraju nas reklame valentinovskih ponuda. Restorani, ogrlice, krema za mazanje „jaja“ (testisa), parfemi. Srca, plišana, u obliku kolača, pompona, na lisicama (ne za zatvor),… Već 15.02., (majke mi ne znam kad stignu promijeniti asortiman, pretpostavljam kako natjeraju radnike da odrade noćnu smjenu), iz izloga vrište uskrsna jaja, zečevi, slamnata trava, stolnjaci u obliku jaja, naljepnice,… Tako ti majke, eno sam preskočila maškare, jadna ti sam. Tko će mi se sad vraćat i brisat, brzo će Božić, morat ću u dućan. Nego, ubacite sami između mamurluka od Nove godine, maškare, kostime u obliku svih mogućih junaka i junakinja uz svu dodatnu opremu što treba kupiti. Mačeve, moći, velove, frizure, perike, sprejeve,… Je li završio Uskrs? Ma kakvi!
Nisi niti prožvakao onu uskršnju pogaču ili jaje za stolom, već gledaš na TV-u reklamu za potpuno opremanje roštilja, jer evo je već, blizu Praznik rada. Natovarili se ćevapa, pive, kreće vrtni program. Proljeće je, treba opremiti vrt. Garniture, ležaljke, opet vrtni zečevi, kornjače, lampe, cvijeće, drveće. Taman krene kronološki proljeće, voziš se automobilom, gledaš u plakate kupaćih kostima, kantica, lopatica, onih ptičurina za napuhavanje, na kojima se slikavaju za Instagram jer je to sad „in“ pa se treba manekenski nakeljit na toj ptičurini, u onom kupaćem kostimu koji je sada isto „in“. Znate, u onom kupaćem kostimu, u kojem ako pocrniš izgledat ćeš kao zebra jer nije ni jednodijelni ni dvodijelni, nego ima trake na leđima, pa ti je prekriveno jedno desno rame i lijeva guzica. Otkriveno lijevo rame i lijeva guzica. Veže se oko vrata, ali imaš dekolte. Prekriven ti je trbuh, ali je rezan sa strane. Znači, trbuh prekriven, struk otkriven. Međutim, pošto nije dovoljno komplicirano, napravljena mu je, čisto stilska, rupica na pupku. Jer nisu znali, ovi, jelte kreatori, kako zakomplicirat komplikaciju kostima od prošle godine. A ona od prošle godine, dakako, nije više „in“. U tom se kostimu, znači, moraš slikati na „ptičurini“ u moru, s koktelom u ruci i šeširom za Instagram. Ne dao ti Bog, ako ti se polupaju lončići u glavi pa to napraviš usred podne i pocrniš na sve one izreze, rupice i trake.
Istovremeno, ne možeš pogledati hebenu seriju na TV-u, jer plaćaš pretplatu kako bi gledao tri minute serije, pa petnaest minuta reklama. U kojima je izvješen sav mogući inventar sprava za vježbanje, trenerki, tajica koje samo obučeš pa skidaju same kile i celulit. Pripravaka iz kesice okusa čokolade, s kojima skineš deset kilograma u roku od dva dana. Zatim krema. Namažeš se kremom i ujutro ćeš se probuditi glatke kože, s duplo tanjom nogom. Zašto? Jer moraš ljeto dočekati u top formi za slikavanje na onoj ptičurini. A bogme i trebat će ti forma dok se na ono popneš.
Upravo si napravio idealnu sliku na ptičurini, evo školskih torbi, bojica, knjiga, papuča… Dani kruha na sto mjesta. Spremim jednome kolače za Dane kruha, sve pažljivo i s puno ljubavi. Kad u 23 navečer pronađem papir između milijardi slikovnica na kojem piše: „Sutra su dani kruha u vrtiću!“. Miksaj muffine i plači! Zatim ravno iz bundeva, tikvetina, s metli sjašeš po lampione i aranžmane za Dan mrtvih, plačući što nisi i ti među njima, jer ti ovo više ne možeš izdržati.
Tako sam dakle, da ne duljim previše, jer sigurno sam barem dvadeset posto događanja koji se kupuju u dućanu preskočila, dobila slom živaca. Kupujem u jednom dućanu odjeću za rođendan, u drugom sastojke za kolače, u trećem balone i pompone. Zaboravila naručiti tortu,a skoro je mrkli mrak i mogao bi se zatvoriti dućan. Ne znam kud ću prije. Odjednom, ruke pune trgovačkih vrećica, zbrajam minus u glavi, moram na WC isprazniti mjehur, ne mogu pronaći ostatak obitelji. Pošto ih pošaljem nekud u šetnju dok kupujem. Jer, znam ako ih povedem sa sobom u dućan, završit ću tražeći ih ispod vješalica i bit će mi puno teže zbrojiti onaj minus što ga prevrćem po glavi. Ispraznila mi se baterija na mobitelu, kako ih sada pronaći u trgovačkom centru? Čekam pored auta, stižu, bacam one vrećice, jurim deformirano, skupljenih nogu do prvog WC-a. Osjećaj olakšanja. Baš je antistresno isprazniti mjehur. Nisam niti zakopčala hlače, s razglasa čujem: „Hohohohohoho, ne propustite izvanrednu priliku! Nabavite vlastitog Djeda Božićnjaka na vrijeme!“. Dišem, stižem do auta. „Mama, znaš li ti što će meni donijeti Sveti Nikola?“. Dišem. „Mama, jesi nabavila pšenicu, moram ti pročitati pismo za Svetu Luciju?!. Dišem. „Znaš, mama, samo da te podsjetim, ona Zubić Vila je, bit će, postala senilna, znaš otkad mi je ono ispao zub?“. Dobivam napadaj panike. Ima li predaha?
„Gdje ćemo sad? Po tortu pa kući?“ „Po tortu pa možete li mene, molim, izbaciti u Svetu Šumu neka si kupim pola sata mira?!“. Nego, jeste li vi izabrali dezen božićnih kuglica? Tako ti majke, pa što čekate?! Mislim, stvarno!
