Piše: Ivka Knežević (pratite je na blogu, Facebooku i Instagramu)
Pišem o ovoj temi jer sam na svojoj stranici dobila privatno pitanje kako se postaviti u određenoj prijateljskoj situaciji. Osoba mi je prepričala priču u kojoj je izuzetno zabrinuta za svoju prijateljicu i nema pojma što da učini. Htjela bi joj možda pomoći, no ne zna kako. Iznijela mi je stvari s tehničke strane. Tehnički se ona na „terenu“ (pod izrazom teren, mislim na život) nalazi sa svojim pretpostavkama uma o tome „što se s prijateljicom događa“ i s pretpostavkama „što svi ostali misle o tome što se s njom događa.“ Iduća rečenica je: „Moja prijateljica se zatvorila i više mi ništa ne želi reći. Ja mislim kako se događa to i to, te ja mislim kako bi ona trebala tako i tako. Baš tako misle i svi ostali. Stalo mi je. Što da ja uradim?“
Vidim kako je prijateljica koja od mene traži savjet, ne interesno vezana (nije prijateljstvo iz koristi) i njušim itekako dobre namjere, ali i potpunu zbunjenost jer se događa nešto neočekivano. U svemu tome već vidim i kako naginje prema strahu.
Istog sam se trenutka sjetila scene od prije osam godina u kojoj sam ja, u tom trenutku u vlastitom životu, s pozicije „cvjetaju mi ruže“, otvorila vrata stana svojoj prijateljici. Kod mene se valjda osjeti kako je u redu i dopušteno skinuti maske i ona je to učinila. Ja sam se susrela s istom situacijom u kojoj se sada nalazi ova žena koja od mene traži savjet. Međutim, ja sam birala (također situacija koja se nije doticala mene osobno) unutarnjim osjećajem. Taj osjećaj je izričito govorio: „Meni si važna ti. Ti si moja prijateljica. Meni je jedino važno da ti budeš dobro.“ Stajala sam tamo kao stup bezuvjetne podrške, bez uplitanja u situaciju. Samo stup bezuvjetne podrške, povjerenja i ljubavi. Mogla sam birati liniju manjeg otpora, skinuti to sa sebe, jer sam uistinu tada imala puni procvat vlastitog života. Mogla sam odabrati i opciju kako su „svi ostali u pravu povodom njenog života, izuzev nje same“. S obzirom na situaciju, sve bi mi te opcije tehnički bile lakše. Ja sam tada odabrala ljubav i unutarnji osjećaj. Njoj je to u tom periodu života značilo neizmjerno. Nekoliko godina nakon svega toga, baš kad nju više nije bilo niti briga jer je bila izuzetno sretna, vrijeme je pokazalo kako je ipak ona bila ta koja je bila u pravu povodom svog života, a ne svi ostali. Čak i da nije, meni je svejedno, ja sam donijela svoj odabir. Biti prijatelj.
Još jedna fatalna činjenica, nekoliko godina nakon, situacija je bila potpuno obrnuta. Što pokazuje činjenicu i kako život nije „eeg“. Baš kao što pokazuje kako se pravo prijateljstvo u delikatnim situacijama ne temelji i ne pokazuje pretpostavkama niti svog uma, niti mišljenjima drugih ljudi pa možda niti mišljenjem osobe s kojom ste prijatelj. Često su upravo mišljenja prepreka onome što jest. Ono se temelji na stupu bezuvjetne ljubavi, podrške i povjerenja. Dovoljan je taj stup.
Na pitanje „zašto se prijateljica ne želi otvoriti ispred mene pa ja moram pretpostavljati što se događa unutar nje“, odgovor je idući: „Izuj „cipele!“ (pod „cipele“ aludiram na sve priče svog uma i sve ostale priče), sva naučena znanja, budi pored nje, otvorenog srca i potpuno praznog uma. U tom „odijelu“ stvaraš prostor za povjerenje. Odaberi hoćeš li biti prijatelj. Ti biraš. Ako odabereš, nakon toga iz tog mjesta mira možeš i dati najbolji savjet. Bez očekivanja, bez htijenja da se tvoj savjet prihvati, samo budi taj „prostor“. Ovo je bezuvjetna prijateljska ljubav, baš kao i pravo prijateljstvo, u delikatnim situacijama. Jer život nije „eeg“, srećom, jer bismo bili „mrtvi“. Nismo „mrtvi“, „živi“ smo. Život je suviše nepredvidiv i nikada ne znamo hoće li jednom možda i nama taj isti stup biti mjesto koje će nas u delikatnoj situaciji „držati“.
Ako ste odabrali ovu opciju, bez obzira što vas život može i razdvojiti na „terenu“, prijateljstvo se može prekinuti, jer je život neprestana mijena, vi ste tada bili pravi prijatelj. Svaki put kad je vama netko držao taj stup, vi ste imali pravog prijatelja. To je jedino pravo prijateljstvo. Bez obzira što se često radi o trenutcima, upravo su ti trenutci najvrjedniji. U davanju, baš kao i u primanju. Možda vam se posreći, pa uspijete imati i više trenutaka, pa i godina u kojima su nakupljeni ti trenutci. Baš kao što ih ja imam s jednom dušom od žene. Punih trideset godina ovakvih trenutaka. To u praksi znači kako smo se ja i ona možda i danas, baš kao i milijarde puta tokom života, porječkale kao fizičke osobe, vođene svaka svojim karakterima, životima i interesima. Baš kao što u praksi znači i kako je s obje strane, punih trideset godina, u svakom trenutku, na razini duše, bez ikakvog pitanja, umovanja ili bilo čega, u situaciji da kada treba „držati stup“, sve ostalo po strani i sve ostalo je nebitno, te se „baca u vodu“, izuvaju se „cipele“ i bude se stup. To prijateljstvo može sutradan na terenu života biti fizički prekinuto. Jer život je neprestana mijenja i to mu je jedina sigurna konstanta. No, ja sam zahvalna na svakom trenutku pravog prijateljstva kojeg sam birala pružiti i bila blagoslovljena primiti. To su ipak nekakvi, možda i najljepši biseri ljubavi pod kapom ovog našeg zemaljskog postojanja.
