Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Šetam gradom i susrećem putem obilje, ali uistinu obilje predivnih mladih cura. Jednostavno ne možeš ne gledati u svu tu mladost i ljepotu te biti zadivljen. Danas cure imaju puno više tehničkih pomagala u vidu šminke, odjeće, umjetnih trepavica, geliranih ili tipsanih noktiju, itd. Kažu kako se danas može kupiti i umetak za guzu, jer je valjda ove sezone u trendu velika guza, pa kupiš umetak, staviš u hlače i imaš veliku guzu. Kod nas je u trendu bila što manja guzica, pa si morao na djetu ili znojenje sportom, najbolje oboje podjednako. Ili se jednostavno pomiriti s velikom guzicom. Uglavnom, što se tiče tehnikalija, vezanih uz poboljšanje fizičkog izgleda, stvari su se izuzetno poboljšale. Baš kao što su stare telefone na žicu, zamijenili suvremeni mobiteli neslućenih sposobnosti. No, neke su stvari ostale sasvim iste.
Prolazim ulicom iza nekoliko predivnih, otprilike šesnaestogodišnjakinja i čujem razgovor: Ajme meni, pogledaj mi trbuh, koliki je. / Vidi mojih bedara, užas. Nema šanse kako bih obukla suknju sve dok su ovakva. / Što se žalite, ja svoju kosu ne mogu promijeniti. Nikada neće postati ravna niti drugačije boje. A tek pjegice, to se ne može riješiti. Treba ti masu love za to.
U isto vrijeme, gledam u trbuh kojega nema, bedra koja su skroz čvrsta i zgodna, te u predivnu kovrčavu, prirodno narančastu kosu kakva je rijetkost i mnogi bi sve dali kada bi je imali prilike nositi na glavi. Gledam i te pjegice, baš su preslatke, sigurna sam kako će se mnogi zaljubiti upravo u te pjegice. Jedino što ja vidim su uistinu, bez imalo laganja, tri predivne cure. Nimalo svjesne koliko su predivne.
Dođe mi da ih zaustavim i održim govor. Dok šetam iza njih, s nekoliko kilograma viška, pundžom na glavi jer nisam od strke stigla oprati kosu, u odjeći koju sam naslijepo tražila po ormaru dok mi je četa djece spavala, kako ih ne bih probudila. Bez šminke, to ću kasnije malo nabacati, čim se dočepam mrvice slobodnog vremena i nekog ugodnog ogledala u najmanje prometnom gradskom wc-u. Samo, ja sada hodam, kao da sam sebi najljepša žena na svijetu. Ne trebam to biti drugima, ali sebi jesam. Sebi sam najljepša žena na svijetu i kad sam sređena od glave do pete, pa biste me mogli šibnuti i na modnu pistu. Ali, bogme i kada sam u izdanju u kakvom me ne biste poslali niti u pustinju jer tamo nema nikoga kako bi se prestrašio moje raščupane kose, podočnjaka od nespavanja iliti ne znam ni ja kakvih nuspojava nekog malo lošijeg i manje naspavanog dana.
Ipak se suzdržavam od održavanja govora. Zašto? Sjećam se sebe u tim godinama. Unatoč tome što su me uspoređivali s najljepšim glumicama svijeta, ništa nije palilo. Nisam im vjerovala. Šetala sam ulicom, baš poput ovih cura. Tehnički savršena, unutar sebe s tolikim sramom i neugodom. Pogotovo ako je trebalo prošetati malim gradskim trgom. To mi je bilo najmučnije, baš kao i mojim prijateljicama. Jer smo bile mlade, predivne, ali ništa od toga nije palilo. Ona dva miligrama sala viška bila su toliki invaliditet te je to bilo užasno. Neću niti pričati o kosi. Svi imaju lijepu, uglađenu, ravnu kosu, samo se ja budim s neukrotivom grivom na glavi. Sad kad se sjetim, bile su to najljepše prirodne lokne na svijetu. Totalno mi odgovaraju karakteru. Zar bi meni uopće pristajalo nešto ravno, glatko i lako ukrotivo? Tada je ta kosa bila moja najveća noćna mora. Razgovori između mene i mojih prijateljica, tekli su otprilike slično poput ovih koje sam toga dana načula.
Blago ti se, kolike cice imaš! Ja sam ravna kao daska!“. „ Ti nisi normalna, boli me kralježnica od njih, nema ništa ljepše nego imati tako male, slatke grudi. Ja bih se mijenjala s tobom.“. „Blago vam se s tom ravnom kosom, moja izgleda kao da sam pobjegla iz afričkog plemena. Ti nisi normalna, da je meni imati takvu kosu!“. „ Pogledaj kolike bokove imam. Ajme majko, ti nisi normalna, to je tako sexy. Ja uopće nemam bokove.
Još uvijek smo mi mlade i lijepe, no ne trebamo se lagati, nemamo više 18 godina. Zašto onda sada sve ono što nam je nekada smetalo, toliko volimo? Zašto sada čak i svoje mane i loše dane, smatramo ljepotom? Jer smo se zavoljele. Sada se volimo i s par kilograma viška i s par kilograma manjka. Sada ne tražimo na sebi ono što nemamo, već obožavamo ono što imamo. Sada se ne bismo mijenjale. Jer smo shvatile koliko smo jedinstvene upravo ovakve kakve jesmo. Jer sada shvaćamo kako se ljepota ponajprije pronalazi u ljubavi prema sebi, prema onom nečem nevidljivom od čega si satkan. Ambalaža se mijenja, ponekad izgleda manje lijepo, ponekad više lijepo. Ono najvažnije se ne mijenja. Spoznaja koliko smo uistinu predivne, bez obzira na ambalažu. Teško je to shvatiti, pogotovo sa 18.
Drage cure, vaša koža nikada neće biti svježija i zategnutija no što je sada, vaše vrijeme za bezbrižnost i osmijehe na licu, možda nikada neće biti slobodnije no što je sada. Nosite suknje, bedra su vam savršena. To maleno slatko okruglasto ispupčenje veličine oraščića, koje nazivate velikim trbuhom, nešto je uistinu preslatko. Ta divlja, narančasta kosa u sklopu s pjegicama, nešto je uistinu unikatno i posebno. Ljepota je u oku promatrača. Svako jutro kada ustanete, pogledajte se u ogledalo i recite: Ja sam sebi najljepša žena na svijetu. Zatim razvucite osmijeh i hodajte ulicom kao da jeste. Jer uistinu jeste! Ne čekajte predugo kako biste to shvatile. Nosite sebe poput unikatnog komada nakita.
