Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Ako ste prirodno jedna od onih osoba koja čim ustane, gleda po okolini kome je što potrebno, kako da svi budu sretni, zadovoljni i ispunjenih želja, te ako ste pritom nesvjesni vlastitog postojanja, dobrodošli u pakao, koji će, kad tad eruptirati. Jer je neizbježno, pošto je osvještavanje postojanja vas samih, kamen temeljac bez kojeg ništa drugo ne ide. Sjajno je pomagati, razumijevati, ugoditi. To je sasvim sjajna osobina koja bi se trebala više promovirati, činiti i pohvaljivati. No, sjajna je kod osoba koje se najprije pobrinu za svoje želje, potrebe i zadovoljstvo, zatim iz tog mjesta djeluju dalje. Obrnutim postupkom jednostavno ne možete dobiti ništa dobro i dok god mislite kako možete, varate sami sebe. Jer što god pokušavate izgraditi, građenje bez temelja je u samom startu osuđeno na propast. Možete se nasaditi na sve moguće aspekte vlastitog kapaciteta, nema šanse kako ćete svima ugoditi. Na tuđa mišljenja jednostavno ne možete utjecati. Ako mislite kako možete, jednostavno živite u zabludi. Ljudi će vas ili voljeti ili ne i to je njihova odluka. Vi najčešće vrlo malo toga imate s tom odlukom.
Otud i one začuđujuće izjave: „Kako on/ona, može biti s njim/njom…?“, bez obzira što ima milijun mana. Lijepo, jer je odlučio/la! Jedno od najpogrešnijih uvjerenja u kojima možda živimo jest kako se ljubav treba ili pak može, zaslužiti. Ljubav se ne treba zaslužiti, vi jeste ljubav. Nikada nećete svima moći ugoditi, to je recept za nesreću i nezadovoljstvo. Ako vam netko ne vidi vrijednost, ne postoji tog zlatnog kista kojim si ju možete nacrtati u nečijim očima. Stoga je neminovno, neka ju sami znate. Jedino u tom slučaju bi ju i netko drugi mogao vidjeti. Ako do sada niste, vrijeme je neka priznate sami sebi, vlastito postojanje. Vrijeme je neka budete dobri prema sebi. Ne samo prema sebi kad ste super, već i prema sebi kad ste u najgorim mogućim izdanjima. Vrijeme je neka se pobrinete za sebe. Kako god znate i umijete. Jer, bez vas je i sve ostalo lažno. Vrijeme je neka krenete zidati s pravim temeljima.
Za kraj, ostavljam vas s jednom Oshovom pričom iz koje ćete izvući najbolju pouku ove kolumne, baš kao i odgovor na naslovno pitanje. „Koji je najbolji recept za nezadovoljstvo?“- Pokušajte svima ugoditi.
„Živio jednom jedan bračni par koji je imao dvanaestogodišnjeg sina i jednog magarca.
Odlučili oni malo putovati, raditi i upoznati svijet i tako krenuše na put.
Kad su došli u prvo selo ljudi su komentirali: „Pogledajte vi ovog neodgojenog dječaka. On sjedi na magarcu dok njegovi siroti stari roditelji vuku magarca.“
Žena tada reće mužu: „Nećemo dozvoliti da ljudi tako loše pričaju o našem sinu.“
Muž je skinuo dijete s magarca i sam sjeo na njega.
Kad su došli u drugo selo ljudi su mrmljali: „Pogledajte ovo, sram nek bude ovog čovjeka kad pušta da mu žena i dijete vuku magarca dok on sjedi.“
Odlučili oni da će žena sjesti na magarca, a muž i sin će držati uzde.
Došli oni tako i u treće selo gdje su ljudi ponovo komentirali: „Jadan čovjek!“
Cijeli dan je radio, a žena mu je sjela na magarca. I jadan sin! Tko zna što ga sve čeka s takvom majkom.
Tada odlučiše da se svo troje popnu na magarca i nastave put.
Kad su došli do slijedećeg sela čuli su mještane kako komentiraju da će jadnom magarcu puknut leđa zbog prevelike težine.
I tada oni svo troje siđu dolje i odlučise hodati pored njega.
Kad su prolazili kroz slijedeće selo, nisu mogli vjerovati komentarima ljudi koji su im se smijali: „Pogledajte ove tri budale… hodaju, a imaju magarca koji bi ih mogao nositi.”. (Osho)
