Neki dan sam se pitala zašto više ne pišem kolumnu…
To je pritisak koji mi je nedostajao u životu.
Zašto ne pišem, a imam toliko toga za – zapisati!? Čujem neki šum u slušalicama. Podižem pogled prema zidu. Rolete su spuštene dovoljno da proljetni zrak prolazi kroz njih. Osjetim psa kako diše pored mene. Uzdiše. Nadam se da suosjeća moju fizičku nemoć. Još jedan u kojem odvajam um od tijela iracionalno secirajući svaki atom do sad proživljenog života. Digitalni servisi mi poručuju da sam, ako preračunamo, oko devedeset dana bez prestanka slušala glazbu. Netko bi rekao da sam obožavatelj. Čak i amater bi zaključio da plešem na rubu blage depresije. Ili manjka životne inspiracije. Kojom jedinicom mjerimo život: uspjesima ili porazima, onime što se događa nama ili onime što se događa oko nas? Zidovi mi se približavaju. Sporo, ali osjetno. Klaustrofobija će me natjerati da se bojim visina, onih životnih. Ista zgužvana roba na dasci za peglanje. Pomaknuli su sat, no ja sam na istom mjestu. Ide li mi sad život brže? Zar su tablete i voda postale neizostavno društvo nepročitanim knjigama na noćnom ormariću? Zar je neobjašnjiva praznina postala dio svakodnevice u kojoj sam okružena ljudima? Ne znam gdje mi je mobitel. Na ulaznim vratima nema mog prezimena. Jedu li psi tijela svojih mrtvih vlasnika? Životno mjesto očito ne mora imati oznaku, za razliku od grobnog. Nisam sigurna koji je dan. Sve je zapravo u mojoj glavi.
Pogledi su nam se sreli u polumraku kuhinje. Osjećam kako prestajem disati dok shvaćam da sam ponovno skuhala pizdariju. Izgovara neku glupost, no spašava ga moja umanjena moć rasuđivanja. Dok me približava sebi razmišljam zašto sve moraju uništiti ljigavom patetikom. Najviše cijenim kvalitetnu tišinu. Izlazim iz kuhinje. Ulazi u mene. Tipka mi da se zaljubio. Zove me da ljetujemo na Pagu. Spominje zalaske sunca. Povraća mi se. Vjerojatno čita Alkemičara. Možda je pohvalno da čita. Lažem si. Dodaje kako želi naučiti svirati gitaru. Koštala me umanjena moć rasuđivanja. Sve je zapravo u mojoj glavi.
Dok mi izlijeva jod po otvorenoj rani pitam se je li ovo najjača bol koju mogu podnijeti!? Razmišljaju da mi odrežu još dio tkiva. Konzultiraju se, ali ne znaju što točno rade. Bodu me iglom. Uzimaju pincetu. Pohvaljuju me da sam dobar pacijent. Kakav je loš? Ovako nešto još nisu vidjeli ni doživjeli. To mi je već rečeno iz različitih izvora. Kažu da će ostati ožiljci. Imam ih već i previše, dva dođu kao dodatna vrijednost. Pitaju me osjećam li nogu. Vjerojatno će biti unakažena. Poput uma, pomislila sam. Osjećam da ih želim sve pobiti. Ne želim gledati jer ako pogledam znači da je stvarno. Sve je zapravo u mojoj glavi.
“Halo, imam propušten poziv… Tko je to?”
Što da mu odgovorim…?
“Andrea. Nekad me pišu – Andreja. Ne volim pomidore i alergična sam na lubenice, ustajem prije šest osim kad ne ustajem, volim skupe kemijske koje lijepo pišu i skup alkohol, knjige ne čitam prema žanrovima nego autorima, mrzim Beatlese, prva kazeta koji su mi kupili je bila ona Petra Graše, rekli su mi da sam emotivno nedostupna i jesam, kikiriki jedem žlicom jer ne volim osjećaj soli na prstima, opsesija su mi šamponi za kosu…”
Onda će htjeti saznati zašto su me kamenovali dok sam se vozila biciklom i zvati me svaki treći dan pa ćemo ući u rasprave o životnim vrijednostima, dovršavati si rečenice da bih se smijala jeftinim forama dok doručkujemo rakiju na prazan želudac te ću usput reći da osjećam kako sam s njim ono tko doista jesam.
… pa da mi kaže da je sve to u mojoj glavi.
