Kasnije sam našla gotovo identičnu fotografiju Blake Lively samo sa psom, ali pas ili mačka, to je već stvar osobnih preferencija. Ja sam zauvijek mačka-tip osobe i kad ugledam mačku raspametim se, glas mi dosegne zadnju oktavu, a nadimci koje u afektu pridajem su toliko sramotni i glasni da sam prije godinu dana čula kako netko prolazi kraj moje kuće i, ugledavši mog mačka, kroz smijeh kaže: „Evo ga Srce.“
Sva ta ljubav eskalirala je u to da sam za 18. rođendan kao iznenađenje dobila mačka pri čemu je mama prešla preko svog: „Nikad nećemo imati kućnog ljubimca“, a tata preko svog: „Ja sam više tip za pse.“ Usvojili smo ga praktički s ulice, a dok si rekao „mačak“, ista ona nikad-nećemo-imati-kućnog-ljubimca mama već je kupovala ukrasne ogrlice za mačke po trgovinama i odvajala komade piletine na „za nas“ i „za mačka“ dijelove. A isti onaj ja-sam-više-tip-za-pse tata mu je postao glavni sluga kojeg je mačak vrtio oko malog prsta i od njega uvijek izvlačio dodatnu hranu. Jer to kako je moj mačak mogao odglumiti da nije jeo već tri dana, to ni spomenuta Blake Lively ne može.
Dok pišem ovo, morala sam se vratiti na prethodnu rečenicu i prezent prepraviti u perfekt jer se još navikavam da je „mogao“, a ne da „može“. Oko 8 godina, toliko nas je taj mačak uveseljavao i nasmijavao, da čovjek ne bi povjerovao da mačak može biti toliko duhovit i toliko svjesno provocirati, nasmijavati, ljutiti se, zezati. Oko 8 godina smo skupa s njim hranili i druge selske ljubimce jer se on pravio da je gladan da bi onda doveo rendom mačke ili pse na svoj ručak. U tih 8 godina ogrebao nije doslovno nikada nikoga, čak ni one koji su ga vukli za rep. Oko 8 godina nisam mogla dočekati da prođu ta tri ipo sata vožnje do kuće da ga vidim i da prvih sat vremena od mog dolaska demonstrativno legne nasred sobe tako da meni okrene leđa jer sam opet bila otišla u Zagreb. Oko 8 godina sve nadalje od tih sat vremena ljutnje bi letao oko mojih nogu po cijeloj kući i vrebao mi krilo iste sekunde čim sjednem, a ujutro me dolazio buditi u moju sobu u koju me odlazio i tražiti onih dana kad me nije bilo kod kuće.
Oko 8 godina bio je to najposebniji ljubimac kojeg sam ikada imala priliku doživjeti, s takvim karakterom koji ne bih mijenjala ni za neku najljepšu i najskuplju mačku na svijetu ni onda kada je već bio bolestan i u ne tako reprezentativnom izdanju. A bio je besplatan, s ulice, i stvorio je toliko divnih trenutaka od kojih se neću odlijepiti nikada. Sada se biram veseliti što je izabrao tijekom tih 8 godina svaki dan vraćati se baš nama i uljepšavati nam dane, a imao je potpunu slobodu kretanja da bude čiji god želi. A ruku na srce, ne može se ni puno mačaka na svijetu pohvaliti time da su dobili svoju kolumnu. Ovo je moje hvala!
Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku , blogu i Instagramu.
