Piše: Ivka Knežević (pratite je na blogu, Facebooku i Instagramu)
Ovo je posvećeno posebnoj djevojčici, s predivnom kosom, koja me odabrala za majku.
Posvećeno je svim majkama ovoga svijeta, koje su dobile posebnu djecu.
Najviše je posvećeno svoj posebnoj djeci svijeta. U to spada svako dijete na planeti. Jer ne postoji skala razvoja kojom se mjeri dječje srce. Ono jest, bilo i ostat će najveća mjerna jedinica ljubavi i dobrote ovoga svijeta.
Krasnokosa,
zaželjela sam djevojčicu. Poslana mi je djevojčica. Ludjela sam ljude oko sebe, smišljajući ti ime. Moralo je to biti nekakvo savršeno ime za savršenu djevojčicu. Svi su već odustali od moje sposobnosti odlučivanja povodom savršenog imena za savršenu djevojčicu. Onda sam odlučila. Savršeno ime za moju savršenu djevojčicu je Lorena. Kao da si znala, tijekom godina, isplivala si u egzotičnu djevojčicu kovrčave, neukrotive kose i predivnih crta lica. Nisam očekivala kako ću, osim kose istodobno krotiti i tebe i sebe, istim lasom. Lasom ljubavi. Nisi ti došla kako bismo lagano plovili strujom života pa kud nas odnese. Nisi ti došla kako bismo plivale površinom morske pjene. Ti si stigla kako bismo pobijedile sebe, naučile što je najvažnije i okusile sva prostranstva i blagoslove dubine. Površina se čini lakšim putem, no ti si znala kako u dubinama leže biseri. Odlučila si doći, upravo meni, kako bi me uzela za ruku i povela do njih. Moram ti priznati, prije tvog rođenja, bila sam nekako, spojena s ovim svijetom, ali prazna. Nešto mi je nedostajalo i nisam znala gdje bih to potražila. Baš poput svih ostalih smrtnika ovoga svijeta. Nešto, što bi ispunilo moju rupu iznutra. Rupu, koja mi se u nekakvim trenucima, činila rupom bez dna. Znate, to su oni dani, kada mislite kako ste sasvim sretni. Pa jednom mjesečno, ili dvaput, ležite na krevetu, izbacujete utrobu od bola. Te se pitate kakva je to rupa u vama. Te što bi ju moglo popuniti. U jednom trenutku, pogotovo, ako ste dovoljno mudri, shvatite. Kako rupu ništa i nitko izvana ne može ispuniti. Zbog toga si stigla, Krasnokosa, tek sam to kasnije shvatila. Ne kako bi mi popunila rupu. Već kako bi me naučila, tko sam ja i što sve mogu.
AKO NETKO ŽELI „OTIĆI“, NE MOŽEŠ GA ZAUSTAVITI
Dogodilo se to s tvojih deset mjeseci života. Držala sam te u rukama, dok si se borila za dah. Vožnja do bolnice protekla je u mojim mislima sa samom sobom. Gledaj, Ivka, moraš prihvatiti, s obzirom na to kako stvari tehnički stoje, postoji ogromna šansa da ona ode. Da, ovo se događa. Možda ostane, a možda ode. Ovo je govorio optimist u meni, dok je realnost davala niti jedan posto šanse za preživljavanjem. Bojala sam se, ako odlučiš otići, ja to neću podnijeti. Bojala sam se svog kukavičluka. No, istodobno sam odlučila biti snažna i biti hrabra. Ako ode, ja ću ostat i morat se pribrati. Jer imam još jedno dijete koje me treba. Tada sam shvatila kako imam samo sebe i odluku svoje reakcije na ono što se događa. Spasili su te, a sada znam kako si odlučila ostati.
Nedugo zatim, ponovno si me suočila sa strahom kako bih te možda mogla izgubiti. Nikome nije bilo jasno što se s tobom događa i zbog čega opet visiš na litici života i smrti. Sjedila sam na sjedalici, dok su te oživljavali. Sjedila i promatrala, kao da sam u nekakvom kinu i gledam film. Kao da se ne radi o meni ni o mom djetetu. Dugo nisam bila jasna sama sebi. Ta ja bih i da sjedim u kinu i gledam tuđe dijete u borbi života i smrti, parala sebi srce od bola. Tada je nešto uzelo moj ljudski lik majke iz mene, onaj hipersenzibilan, koji ovo ne bi preživio. Duša je preuzela vodstvo i uvela me u mirnu spoznaju. Duša uvijek zna. Ti si ta koja je trebala donijeti odluku. Hoćeš li ostati ili otići. A ja nisam smjela svojim majčinskim emocijama utjecati na tvoju odluku. Zahvalna sam ti jer si ipak odlučila ostati. Moje ti je srce do neba zahvalno. Nisam tada mogla niti pojmiti što bi se s njime desilo da si otišla. Ali sam naučila kako moram donositi svoje odluke i poštovati tuđe, makar to bile odluke duše mog desetomjesečnog djeteta.
OSTALA SI
Tvoje pokušaje odlazaka i vraćanja, liječnici nisu nikako mogli objasniti. Pao mi je teret s leđa kada su rekli kako je nasreću, sve završilo. Život se ponovno vratio u normalu, ja sam, nakon kratke pauze ponovno postala ono što sam oduvijek bila, sretna, optimistična i puna života. Uživajući u svakoj sekundi s tobom.
MAMO, JA BIH TEBE JOŠ JAČALA
Izgleda kako nije sve završilo. Tvoja je duša odlučila ostati u ovom zemaljskom postojanju, ali u obliku djeteta s poteškoćama u razvoju. Vjerojatno me nisi dovoljno ojačala i vjerojatno su naše duše sklopile pakt kako bi me ti, kroz bol, dovela do onoga u što mi je namijenjeno izrasti. No, obzirom, kako smo ipak ljudska bića i naše duše žive u ljudskom ogrtaču, koje nije lišeno ljudskih emocija.
Krasnokosa, tvoji rođendani su dolazili i prolazili, pravili smo popis gostiju. Netko je spomenuo curicu iz susjedstva koja je točno tvoje dobi. Rekla sam ne! Začuđeno su me pogledali. Objasnila sam. Toliko sam se trudila, mijenjala poput kakve vrteške kako bih ostvarila tebi ono što trebaš. Pravo na dječju igru. Neotuđivo pravo svakog djeteta. Svaki puta nakon toga, kupila sam vlastito dostojanstvo s poda. Na njene rođendane zovu tvoga starijeg brata. Ti kao da ne postojiš. Ne znam čega se boje, Krasnokosa? Čiste ljubavi u malo drugačijoj fizičkoj formi? Da, to su te sredine u kojima se ljudskost mjeri brojem odlazaka pred oltar i svim ostalim iza toga, što se ne računa. Boljelo me to umjesto tebe, jako i puno. Shvatila sam s vremenom kako tebe ne boli nimalo. Ti uopće ne razmišljaš o tome. Kako me bol napuštala, sjenke su mi padale s očiju. Shvatila sam čega se boje. Ne žele te blizu jer se boje kako ćeš im ukazati na ispraznost njihovih savršenih života. Bez poteškoća u razvoju i s rupom na mjestu srca. Shvatili bi tada kako je sve u što su se teškom mukom uvjerili jedna besmislena i ogromna laž. A to ne žele. Žele živjeti u laži i ne mogu te blizu sebe, jer ti si ogledalo. A nema ničeg strašnijeg za njih od pogleda u ogledalo.
Nije do djece, nikada, do odraslih je. Presretna sam kada vidim kako se tvoji vršnjaci u vrtiću ophode prema tebi. Kao prema ravnopravnom članu, što ti i jesi. Oni su samo gledali tetu koja te vodi s ljubavlju i jednakošću. Zaboljelo me jednom i kada te bliži član obitelji pogledao gnjusno, zaštitivši pritom rukom tvoga malenog rođaka, sa strahom da „ne prijeđe na njega to što imaš“. Rođak je maksimalno siguran u najnovijoj autosjedalici, na čiju me mogućnost gušenja od pretjerane sigurnosti, prođu trnci. Također jede samo organsku hranu već godinama i zna sva moguća upozorenja od opasnosti. Vjerojatno je upoznat i s upozorenjem igre s djecom s poteškoćama u razvoju. Zbog toga se vjerojatno skoro pa ni ne znate, iako ste bliski rod. Kada mi se takvi žale, kako uz svu moguću zaštitu, udaljenost od izvora moguće zaraze, često pobolijevaju, ne znam što bih im rekla. Ako kažem istinu, proglasit će me ludom. Jer ne pratim sav moderan trend izoliranja djece od mogućih bolešćurina. Iliti po meni, izoliranje djece od onoga zbog čega su rođena, od života. Pokušavam vas Krasnokosa, svaki dan izvesti vani, bez obzira koliko je stupnjeva i puše li bura. Imate toplu odjeću, a svjež zrak je koristan, za tijelo i za duh. Priroda je čudesna i volim kada ste vani. Nekad se pravim kako sam ljuta kada vas vidim uvaljane u blatu i pijesku, jer znam koliko je to posla oko odjeće i čišćenja. No, zanemarim sve to kad vidim vaše osmijehe od uha do uha i sjaj u očima. Nema tog osmijeha u kući za ne znam kojom rezolucijom najnovijeg televizora. Moram priznati, Krasnokosa, evo već su tri zime kako ne posjećujete liječnika zimi zbog viroza, prehlada, gripa ili neznam ti ja čega. Sve otkad sam odlučila pustiti vas u ljubav prema životu, a i sebe skupa s vama.
KAD MAJKA POPIZDI, PA POŠTO POTO ŽELI NAPRAVITI ČUDO
Mozak će mi eksplodirati, Krasnokosa, vjeruj mi. Kada bih se uduplala za milijun vlastitih tijela i umova, kada bih posjedovala sedamsto najvećih banaka svijeta i milijardu godina, ne bih uspjela isprobati i pokušati sve savjete i čudotvorna izlječenja koja se danas nude na tržištu. Za djecu poput tebe. Svako toliko iskače nešto novo. Ispiranje crijeva, ubijanje kandide, terapija ova, terapija ona, plati ovoliko, plati onoliko. Odseli ovamo, doseli onamo. Sve sam to, iskreno da ti kažem, s obje ruke odmah „odhebala“. Izgleda kako je ljubav jedini lijek. Isključila sam se i iz praćenja raznih društvenih grupa u kojima se brzinom munje šire novosti. Roditelji pomahnitalo trče isprobavajući sve što itko ponudi. S druge strane, postoje zagovornici teorije, rad, rad i samo rad. Pa vas upisuju na terapiju ovoga, onoga, puta devetsto i nešto. Sa strepnjom u srcu i golemom, nad glavom visećom sjekirom: „Hoće li ovo upaliti? Djeca s poteškoćama u razvoju, postalala su ogroman moderni resurs načina brze i velike zarade. Zvuči tragično, a tako nekako i jeste. Roditelji su očajni. Vide kakve sve namete i moranja današnje društvo traži. Namete kakve ni njihova djeca urednog razvoja ne mogu dostići, a ni oni sami. Pa se grče i hvataju za svaku slamku spasa. Kako bi vas dogurali do normalnih. Do lijepog finog standarda normalnosti. Završi školu, udaj se, oženi se, traži posao na burzi, učlani se u stranku preko koje možda dobiješ posao, idi nedjeljom na misu, gdje će ti svećenik reći u koju stranku se trebaš učlaniti kako ne bi završio u paklu. Lezi navečer u krevet s grčem u želucu i ustaj s istim tim grčem.
NE TREBA JOJ NIŠTA
Još me dijelio samo mikromilimetar do onoga što želim. Biti potpuno slobodna. Oprostiti drugima i oprostiti sebi. Učim se lekciji života, kako ne treba ni od koga ništa očekivati. Ne mogu ti opisati radost s kojom sam na neke upite vezane uz poklon za tvoj rođendan, odgovorila: „Ne treba joj ništa. Ima sve! Postupite sukladno vašim željama.“ U meni se istodobno nastavio monolog. Ne treba joj ništa, sada. Sada ima sve. Trebalo je jednom, malo ljubavi, malo podrške i malo pomoći. Trebalo je jednom iskrene zabrinutosti i interesa za sve što prolazimo. Trebalo je jednom dati ruku njenoj majci i pokazati joj kako nije sama u svemu ovome. Trebalo je jednom, zbog tebe, biti čovjek prema meni. Jednom je trebalo, ne zbog mene, već zbog tebe. Vidjeti koliko sam raspadnuta, bespomoćna, psihofizički opterećena svime sa čim se sama nosim i umjesto bahatog dvomjesečnog ulaska u moj dom, te sarkastičnog upita: „ Gle, koliko je u ovoj kući nesložene odjeće!“, pomoći mi posložiti tu odjeću. Ili uzeti tebe, pa te prošetati. Kako bih se odmorila. Jer ljudsko tijelo treba odmor. Kada ne bi trebalo, ja ne bih dobila autoimunu bolest. Pitati me kako sam. Upitati kako si ti. Jer što će nam išta, ako nismo sposobni biti ljudima. Upitati, treba li nam pomoć. Jednom je trebalo upitati, mogu li ja tebi nešto dati, umjesto uzeti. Stoput sam se pitala, zašto baš meni, koja sam uvijek od srca davala šakom i kapom. Često pritom, uopće ne mislivši na sebe. Zato i jesam dobila ovakve lekcije. Pomoć je stigla, od onih koji su htjeli. Divan je Bog i pokazao mi je kako se ne nalazi na oltaru, već u srcima onih koji srca sebi dopuste imati.
Ovdje ćeš jednom shvatiti kako te ne poznaju oni koji bi trebali. Već oni koji te žele poznavati. Trebalo je, ali nije i sada sam presretna što nije. Jer dobile smo ruku, dobile smo podršku, dobile smo ohrabrenje. Dobile smo tamo gdje nije trebalo, a dano je. Tamo gdje je možda trebalo, a nije, tamo smo dobile debelu nogu u guzicu. Ja ti sada ozbiljno kažem, kako je noga u guzicu jedna divna stvar. Noga u guzicu je savršena, pogotovo, ako si na podu. Ona te katapultira u daljinu, odmah te odbaci naprijed i što je, najvažnije, postavi te na noge. Ovoga puta na stabilne noge. Naučiš hodati sam, naučiš koliko je snažan Onaj koji te stvorio. Naučiš hodati čvrsto i samouvjereno, bez da te netko nosi. Pojma nisi imao koja se snaga u tebi krije. Neopisiva, nemjerljiva. Trebalo je jednom, biti čovjek. Problem je što sam ja davala uvjete tome. Sada znam kako ne postavljam više uvjete. Jer sam dobila ljude i srca od tamo gdje sam ih najmanje očekivala, za tebe i za sebe.Sada nam više ništa ne treba. Sada imamo sve. Jake smo, čvrste smo, sretne smo i nema toga što mi ne možemo. Ojačale smo sve živo ovim putem. Hvala, od srca, svima, koji su nam pomogli u tome. Onima koji su, narodski trebali, a nisu. Onima koji, narodski, nisu trebali, a jesu. Ovdje sam također naučila lekciju. Slušaj sebe i to je jedino životno pravilo. Slušaj sebe, jer u tebi čuči duša, otisak samoga Boga i to je jedini ispravan glas. Ne narodski, već glas tvoje duše, Boga u tebi.
Smijem se, Krasnokosa, već odavno. Smijem se očima, smijem se srcem, smijem se puninom svoje duše. U vrijeme dok hara nekakav virus nazvan Korona, dok se ljudi boje karantene, dok se boje za vlastiti život, dok strahuju za novac, za ovo, za ono, ja se smijem. Jer ja sam već odavno slobodna i sretna. Nas smo dvije svoje karanetene, odživjele i preživjele odavno. Jako je malo toga ostalo čega se ja bojim. Gotovo pa se usudim reći, više ničega. Ja dišem punim plućima, slobodna i sretna, kroz svaki trenutak svog života. Bez obzira bivala vani takozvana karantena ili nekarantena. Virus ili nevirus. Jer si me, upravo ti, Krasnoskosa, naučila što sam iznutra i kako mi to što jesam, nikakva izvanjska okolnost ne može oteti.
Slobodna unutar sebe. Sretna unutar sebe. Ljubavna unutar sebe. Mirna unutar sebe. Bogata unutar sebe. Radosna unutar sebe. Moćna unutar sebe. Nježna unutar sebe. Dovoljna unutar sebe.
Davno prije korone, u kojoj se sada, možda kolektivno, najviše uči, što je važno, a što ne, ja sam svoje odavno naučila. Hvala ti što si me provela kroz koronu, davno prije korone.
