Najgore mi je kad mi preporuče seriju čija je radnja usmjerena u egzistencijalnu borbu jedne tridesetogodišnjakinje koja neuspješno piše knjigu. Pa se jadnica bori sa svim životnim nedaćama od prekida veze do aktivnog sudjelovanja u životu prijateljica preko uspješnih i neuspješnih poslova, nadobudnih udvarača koji još uvijek žive s roditeljima, komentiranja zaruka ekipe iz srednjoškolskih dana…
Jako zabavno kad imaš šesnaest, malo manje kad se pogledaš u ogledalo s pitanjem jesam li ja odabrala ovaj život ili je ovaj život odabrao mene!?
Najkomičnije u cijeloj priči je kako ta glavna junakinja, s kojom se milijuni žena identificiraju ili bar pokušavaju, sjedne i piše. Ujutro, popodne, u kafiću (…) odluči da ima inspiracije i piše. Najveća laž svih tih serija.
Ništa nisam napisala skoro godinu dana. Osim nekih žvrljotina u bilješke mobitela te par poetski jeftinih poruka pod utjecajem alkohola. Kad sam se otrijeznila od vlastitih iluzija shvatila sam da je zajebano priznati sam sebi neispunjenje vlastitih ciljeva. Neispunjenje svrhe. Nakon priznanja slijedi prihvaćanje, a nakon prihvaćanja spoznaja o boli vraćanja sebi.
Fizička bol, kao u treniranju mišića, uvijek je prolazna. Spoznaja koliko je um slab, neaktivan i kržljav boli više od bilo koje privremene upale. Ta bol je ono što pokušava povući nazad u mrak i odustajanje, pa se neko vrijeme um koprca u vlastitim mislima i lažima.
Čitanje onog što je napisano je čisti nepotrebni mazohizam pa sam odabrala živjeti u neznanju i manjku svrhe umjesto da se podsjećam na narativ prošlosti. Možda sam na trenutke živjela isprazan život, možda je to bilo samo postavljanje drugačijih prioriteta. Kad ne živiš istinu, svaka laž je dobra.
U međuvremenu susretali su me s osmijehom i govorili kako sam puno toga napravila svih ovih godina. Odlučila sam biti na auto-pilotu isprogramiranom da me dovede tamo gdje sam samo mogla sanjati da ću biti. Nekad ni to.
‘Ali, Andrea, ljudi žive u ciklusima’, rečeno mi je dok sam lagala i sebe i sugovornicu. A ako žive u ciklusima, razmišljala sam, onda jedan period treba završiti da bi drugi počeo… Tipična naknadna pamet.
Kad čovjek ostvari sve što je želio, gdje nestanu te želje? Transformiraju li se u realnost bez sljedećeg koraka? Tko određuje kad nešto počinje, a kad završava…?
Sjetila sam se početka prošle godine. Život je zahtijevao da se bacim i ja sam se, po lekcijama koje sam naučila skačući s mosta vezana užetom, bacila. Samo što mi nitko nije javio da su uže prerezali.
Nisam vrištala jer je to nepotrebna distorzija i simbol slabosti. U toj tišini sam kontemplirala da godinu mogu provesti krpajući ostatke ili jednostavno pustiti da ih vrijeme apsorbira. Sažaljenje je najniži oblik emocije.
U procesu gledanja vlastitog raspadanja posljedično otpadne sve ono što više ničemu ne pridonosi. Što se pretvori u tko. Praznina evoluira u bol u kurcu, ubrzo u ravnodušnost. Tada proces završava.
Ponekad, kad više ni ne čujem pozadinsku glazbu, razmišljam o egzistencijalnoj borbi jedne tridesetogodišnjakinje koja neuspješno piše knjigu…
