Još uvijek je kolovoz.
Da bi izašlo na dobro neke stvari triba proć, čujem potiho glas iz zvučnika.
Na trenutke zaboravljam da ljeto još traje jer se pokrivam dekom. I psu je prohladno pa se stišće uz mene.
…
Sjedim u kafiću koji je postao ljetni ured na trideset dana. Cijeđeni i mali macchiato. Nakon petog dana više ne naručujem, čitaju mi misli. Konobari su uvijek moja treća obitelj. Analizom shvatila sam da sam u suštini jako dosadna i volim rutinu dok ju ne zamrzim pa razjebem cijeli život. Razmišljam je li ovo onaj trenutak o kojem sam suptilno maštala godinama – sjesti negdje uz more u mir gdje se iz pozadine čuje blues da bih natipkala nestrukturirane misli pa ih kasnije oblikovala u cjelinu!? Trenuci koje smo možda čekali godinama najčešće dočekamo sami kad ih najmanje očekujemo. Ne izgledaju ni približno onako kako smo ih zamišljali.
Tu i tamo načujem razgovore o svakodnevnim temama. Skoro im zavidim jer mi nedostaje dijalog, no svjesno biram tišinu.
Nemam potrebu prisustvovati na društvenim mrežama vlastitim pomno kuriranim sadržajem. Ako ne pokazujem da mi je lijepo je li to uopće istina? Ili moram dobiti validaciju treće strane da mi postane?
Hitchcockov Prozor u dvorište doista je uvijek aktualan i vizionarski. Danas je pogled u tuđe virtualno dvorište, u kojem je trava uvijek zelenija, dostupan na dva klika udaljenosti. Čitam u kolumni Ive Chu kako se nitko u virtualnom prostoru trenutno ne svađa. Nitko mi ni ne odgovara na mailove. Uživa ekipa. Tko mi je kriv što radim dok drugi odmaraju i vodim se onim bulšiterskim izjavama slavnih koji su mrtvi!? E sad sigurno odmaraju.
Nema galame u javnom prostoru samo zalasci sunca, šum valova, plaže, orošene čaše… Lijepo im je. Je li doista?
Svi sudjelujemo u izletima. Izlascima. Doručcima. Večerama. Prisjelo mi je. Osim serviranja večere tu i tamo nađe se odvažni pojedinac koji nakon obroka trećim očima servira ulazak u krevet privremenih soba zaboravljajući da se na krevetu rijetko tko pošteno pojebe. Podsjetim se da je život u misteriji uvijek zabavniji od neživota nečije postelje. Nema galame u javnom prostoru jer treba iskoristiti sve raspoložive rekvizite izmišljenog natjecanja u kurčenju. Privatnost je pola zdravlja. Samoća također.
S tom mišlju vraćam se u prostor izolacije koji sam si izabrala. Lijepo mi je. Je li doista?
Dok sjedim i gledam punu orošenu čašu pred zalazak sunca, zbog koje me naziva alkoholičarkom, razmišljam kako mi dugo nitko nije ušao život. Onaj pravi, koji se ogleda u uokvirenim fotografijama prošlosti s kojih se sada briše prašina da se uspomene održe živima. Kad se gleda u fotografiju i pokušava zaključiti kako je iz nekoliko kilograma kože i slatkog osmijeha kreirana persona koja uvijek traži više od života, rijetko kad zadovoljna. Osim u alkoholu uživa u opijatima, glazbi, muškarcima i životu na rubu.
Ušla mi je u život. Pričale smo prije nekoliko mjeseci. Objasnila sam joj svoje ‘nije kriza identiteta, ali ne znam koji mi je’ nedoumice na što mi je odgovorila našim plivačkim rječnikom: “Znaš ono kad stojiš pored vode i tribaš skočit? E. Taj prvi put uvik je zajeban, ma koliko puta skočila. Ma koliko god puta znala šta te čeka. Taj početni šok je najstrašniji. Sledi te, a u sekundi – plivaš.”
Treniranje plivanja zapravo je bilo treniranje života, kad je svaki skok u nepoznato šok za tijelo, a um ga pokuša održati na površini. Kad osjetiš da ti voda ulazi u sve otvore lubanje dok se paralelno gušiš pokušavajući doći do zraka slušajući glas u daljini koji govori da ne odustaješ.
Često smo ista osoba koja se utapa, pokušava plivati i ona koja se dere.
Nakon godinu dana čitanja suhoparnih mailova s lijepim i srdačnim pozdravima odlučila sam prigrliti bar jednog muškarca s čijim ću riječima provesti ljeto. Volim da me obmanjuju, a ja da propitkujem što je fikcija, a što stvarnost.
Prošlih ljeta bila sam drugačija, a još uvijek sam nekako ista.
Gledam čašu, gledam knjigu. Čeka me još jedno poglavlje. Ostavljam ga nepročitanog. Dobra knjiga, puštajući ju da traje, dođe kao afera koja ne bi imala smisla da postane veza. Unaprijed znaš da je gotovo, ali uživaš u svakoj sekundi. Prolongiraš prekid do trenutka kad shvatiš da više doista nema smisla živjeti nedorečeno. Ili nepročitano.
Gledam čašu, gledam knjigu, gledam u more razmišljajući je li život jedna Rijeka? Njemu je. Dugo me nitko nije uvjerio da je stvarnost bolja od fikcije puštajući ju da traje te dozirajući u mjeri koja graniči s ovisnošću.
Gledam čašu, gledam…
Kada previše vremena provedeš sam u dvoje jedino što preostaje je prihvatiti samoću i u vlastitom umu. Ona postepeno postaje neizostavan dio svakodnevice da se dinamika okoline čini kao pomno režirana farsa. Pokazivanje kreveta strancima u virtualnom auditoriju.
Mahnem konobaru. Čitaš mi misli.
…
Osjetim hladnoću na koju trenutno nisam psihički spremna.
Jesmo li sezone u godini prilagodili sezonama u životu ili obratno? Kakogod.
Zastrašujuća je činjenica da nakon određene dobi više ne postoje vanjski čimbenici koji definiraju slobodu. Osim nas samih.
Život je često ništa više od oportunitetnog troška.
Valjda znam šta činim…
Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
