Piše: Ivka Knežević (pratite je na blogu, Facebooku i Instagramu)
Ljubomora. Zelenooko čudovište, nazivano kao takvim eonima. Upravo tako nekako to i jest. Ispraćam nekidan prijateljicu i na kraju nekakvog spontanog razgovora mi otkriva kako je strašno, strašno, užasno ljubomorna. Obzirom na njen karakter, kod nje je to ona žestoka ljubomora, koja otprilike glasi ovako: „Nije me, u suštini, previše briga za tobom, ali ja moram biti najljepša, najbolja, ja moram biti sve. To je jednostavno tako. Nije me previše briga ako ti ide loše, ali bogme ako ti ide dobro i ako se sasvim slučajno pojavi netko, jer ti ide dobro, tko bi mogao ući u fokus tvoje pažnje, ja ću ga pojesti. Zašto? Jer ja moram biti u centru pažnje! To je najbitnija stvar.“ Ovdje emocija ljubomore razara drugu osobu. Jer, zahtijeva, ja moram tebi biti sve u svakom trenutku.
Postoji druga nekakva intonacija ljubomore koja se dogodi kada, ajmo reći, zavoliš nekoga i javi se osjećaj da ti to ne želiš izgubiti. To je nekakav ne toliko agresivan oblik ljubomore, već pasivan. U toj vrsti ljubomore ne trgaš drugu osobu jer nisi u fokusu tuđe pažnje, već trgaš sebe jer nisi u fokusu svoje pažnje. Ovdje emocija ljubomore razara tebe. Jer govori. Ti moraš meni biti sve u svakom trenutku.
S obzirom da sam u životu prošla kroz jednu i kroz drugu stranu iskustva, odnosno osjećaja ljubomore, te sam došla do sasvim treće, jedino što ću reći jest kako je neopisivo oslobađajuće. Ovo treće. Kad sam imala iskustva osjećaja bilo kojeg ovo dvoje prethodno navedenog, nisam se nimalo osjećala dobro. Ispod svega toga. Znam, mnogi će reći kako je ljubomora povezana sa strašću, te ju se kao takve ne žele odreći. Međutim, strast se može graditi na milijarde drugih načina. Boljih.
Suosjećam s temom ljubomore jer sam ju iskusila. Sve dok mi taj teret nije spao s leđa. Poneki se razvoji dogode i to unutar tebe i tek tada shvatiš što je pravi osjećaj. Pravi je osjećaj ljubav. Ne znam kako bih pokušala opisati razliku. Ljubomora se temelji na posjedovanju, u ime svega pa i u ime nesreće svih. Jedino što je važno jest osjećaj posjedovanja. Ljubav zna da posjedovanje ne postoji. Niti je ono izraz ljubavi. Ljubomora kaže: „Sa mnom ćeš, pa makar i nesretan.“ Ljubav je drugačija. Ljubav je osjećaj koji kaže: „Ne tražim ništa od tebe, nego da budeš sretan. Zašto? Zato što te volim. Kad volim, nema posjedovanja. Prirodno je. U dubini ljubavi to je jedini osjećaj.“
Na vanjskoj razini, osjećaj je. „Ja ne mogu niti moram biti sve. Dovoljno je da ja sebi jesam sve. Nitko nema, niti smije imati ulogu da ga tražim da bude meni sve niti ja smijem ikome postavljati taj zadatak. Kad sam ja sebi sve, onda sam dovoljna. Kad sam dovoljna, nema prostora za ljubomoru.“ Sve to osjeća se, sasvim jednostavno, kao sloboda. Sloboda i jest ljubav. Ljubav i jest sloboda.
Vanjske opcije ljubomore, one površne su velike i po meni beznačajne. Postoje milijarde vrsta ljubomore. „Ne smiješ pogledati drugu osobu.“ Kako? Kad i ja pogledam zgodno stvorenje na ulici. Zašto? Zato što je prirodno. Do ljubomora o uspjehu, sposobnostima, sreći, ne znam čemu sve ne. Sve je to bezveze, crpljenje energije i života, kojega treba usmjeravati na prave stvari. Život ne bi trebao biti natjecanje. Ili možda da, ali jedino sa samim sobom.
Završila bih temu laganim opisom svog sinošnjeg plakanja od bijesa usred noći. Ljubomora postoji, kao što to već znate i među braćom i sestrama. Nakon iscrpljujućeg, po tko zna koji put, bijesnog treninga ljubomornih ispada, tuče, traženja pažnje, jer „zašto grliš nju, a ne mene“, bez obzira što sam tebe zagrlila pred dvije sekunde. „Zašto si njoj rekla da je to super napravila, a meni nisi“, bez obzira što sam tebi rekla kako si nešto drugo super napravila pred dvije milisekunde.
Izišla sam protestirajući. Nastao je problem. „Obje ste različite, kao nebo i zemlja. Volim obje, u suštini. No, u ovom trenutku ne volim niti sebe. Jer sam dopustila da me tim suludim natjecanjem ugušite.“ „Aaaaaa, ti mene ne voliš!“ „Ne, ja tebe volim, samo ti to ne vidiš. Da vidiš, mi bismo sada provele kvalitetno, ispunjeno vrijeme zajedno, baš kao što smo se dogovorile. No, proveli smo ga u nepotrebnoj drami, na kraju koje nitko nije niti sretan, niti zadovoljan. Ljubav nije natjecanje i ona to ne smije biti. Niti treba biti“. Ljubomora je uvijek usporedba s nekim ili nečim. Usporedbe su, sasvim suluda stvar. Ljubomora umara. Bespotrebna je kad znaš da si dovoljan. U ljubavi si uvijek dovoljan.
