Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Promatram soj ljudi koji uvijek nešto traže, a kad se radi o davanju taj im je pojam nekako stran, kao da ne postoji u njihovom rječniku. Zasigurno ste ih susreli i garantirano vam idu na živce. Javljaju se samo kada im nešto treba, uvijek imaju problema, mada se najčešće radi o tričarijama i prepričavanju tuđih života. I uvijek se žale kako nemaju. Nemaju novca, nemaju ljubavi, nemaju zdravlja.
I bude ti ih žao isprva, pa im pomažeš, pokušavaš dati savjet i tako dalje. Onda shvatiš kako ništa ne pomaže. Primijetiš usput kako promatraju život kroz prizmu toga gdje ne vide svoje blagoslove, opet bi prelako otuđili drugome nešto da si napune vreću. A vreća im je rupa bez dna. Koliko god im život daje, oni u vreći ne vide ništa. Ako im pak, ikad kažeš nešto o sebi ili povjeriš nekakav svoj problem, oni na to odmahnu rukom ili pak niti ne dožive. Radi se o energetskim vampirima na emocionalnoj osnovi.
Jeste li također primijetili ljude koji uvijek nešto traže od vas i od drugih na bilo kojoj osnovi, emocionalnoj, materijalnoj, grebu se poput pijavica i uvijek im, ama baš uvijek nešto treba? Kad se radi o davanju tu su hendikepirani. To im ni u krajnjem slučaju ne pada napamet. Toliko su fokusirani na uzimanje kako od njih nikada nećeš dobiti pomoć, ljubav, zagrljaj, utjehu, lijepu riječ, ohrabrenje, tanjur hrane ili bilo što što uključuje davanje. Često ih zamislim stisnute stražnjice, eto pomalo blesavo, ali moj mozak pravi čudne simbole. Kada kreneš procjenjivati njihovo imovinsko stanje, počesto ti se učini kako imaju sredstava više nego običan puk, ako ne više sasvim dovoljno. Opet često ništa nemaju. Ni hrane, ni druženja, ni odjeće, ni sreće. Kao da imaju nekakvu rupu kroz koju to sve odlazi, a da ništa nisu kupili.
S emotivne pak strane još gori jal. Rado bi uzeli za sebe pravo da budu voljeni, maženi, paženi, shvaćeni. No, s druge strane, pak, ili su radikalni pa daju osuđivanje, hladnoću, nepažnju. Ili su uvjereni kako ništa nemaju za dati. Vi ih promatrate i ne možete vjerovati, no, oni zbilja misle kako nemaju što za dati. I zbilja ih možete i sažaliti. Jer, bez obzira na realnost koja pokazuje drugačije, oni su siromasi. Siromasi duhom. Oni ne vide ništa od onog što imaju. Neki i vide ali im je to sve ništa jer im uvijek treba još. Sada znate kako pokazatelj stanja na bankovnom računu nije pokazatelj bogatstva. U životu si bogat onoliko koliko daješ. Neumoljiva istina. S druge strane i tvoj život je bogat onoliko koliko daješ. Pričam li gluposti? Ne pričam. Najveće prokletstvo je misliti kako nemaš što za dati. A još veće ne davati jer se bojiš kako će se potrošiti.
‘Ali, ženo Božja, ne pričaj gluposti, ja ništa nemam, evo mi nule na računu, pokazat ću ti ju!’ Mislite li kako je davanje samo novčano? Upravo suprotno, dati možete i imate što dok god udišete zrak. Ljubav, toplina, razgovor, razumijevanje, poticaj, ohrabrenje, cvijet s livade, dio vašeg slobodnog vremena. Nosite u sebi izuzetno bogatstvo koje možete davati. I ne morate. Vama je na odluku. Promatram te neke ljude koji hladnoćom ruše sante leda, nose sa sobom visoki ego kao ljušturu ispod koje se skriva trulost. Truli su iznutra, jer se to nikada ne otvara, ne daje i ne cirkulira. Oni se boje dati bilo što, boje se voljeti, boje se pomoći nekome, jer se boje kako bi to značilo da će se istrošiti. Nestat će ih onako divnih i krasnih, a to bi zbilja bila prava šteta. To je njihova fobija, njihov pakao. Oni su poput priče o one dvije voštane svijeće. Jedna je gorjela, grijala ljude, osvjetljavala prostorije dok nije došla do svoga kraja. Uljepšala je brojne živote, napravila brdo uspomena. Jer je dopuštala da gori i tako se trošila. Ova druga se čuvala. Ako se upali, nestat će je. Ostala je sačuvana zauvijek, čitava. A mrtva čitavog vijeka. Nikada nije živjela. Zamislite to! Čuvati se od života i potpisati življenje u smrti, u mrtvilu. Potpisati neživot, a čim si došao tu, prirodno je. Prirodno je ako ti je dat život, da ga živiš. Budalo, čovječe, ne čuvaj se za smrt. Što se bojiš gorjeti? Bojiš se upaliti da budeš očuvana voštanica u mrtvačkom pokrovu? Što si propustio? Propustio si svu poantu života. Cirkuliranje života, izmjenu stvari, propustio si nastavak života u svim onim životima koje si dotaknuo.
Razmislimo malo svi zajedno, što imamo za dati, pokušajmo što češće davati umjesto tražiti. Čisto da ne promašimo ovo zbog čega smo došli ovdje. Sjećate se školskih zadaćnica? Kada biste nekada napisali izvrstan tekst i dobili lošu ocjenu uz učiteljevu napomenu: „Pogriješili ste temu.“ E, pa, nemojte dočekati kraj i da vam se kaže kako ste pogriješili temu. A tema nije kako odležati u ladici potpuno očuvani. Tema je život, on je potpuna suprotnost tome. Odživite ga goreći.
