Neki dan mater me pitala zašto više ne pišem kolumnu.
Još mi je samo taj pritisak nedostajao u životu.
Prema kalendaru je ožujak, a meni kao da su praznici pravoslavnog Božića, tek koji dan poslije nove godine. Dok, u našoj vremenskoj zoni, u šest i po držim šalicu vrućeg čaja razmišljam kad sam postala jutarnji tip.
Prošla godina je bila rock’n’roll, usputni seks i gram droge. Da nisam kihnula tipu po mobitelu bilo bi više. U prosincu sam osjećala da je godina gif Rona Swansona koji baca monitor u smeće. Rečeno mi je da se ne zajebavam, da je svaka dobra. Dobro nije dovoljno dobro, osim ako nije riječ o mesnom brendu.
Jedino gore od toga da ne pišem je da pišem skupljajući jeftine poene komentirajući slučajeve crne kronike i kako nam je pravosuđe u kurcu, da laprdam o ženskoj snazi u novim globalnim pop hitovima, da spomenem onog momka s jahte… Koji me zvao sinoć pa smo pričali do jutra.
Vidim po portalima da dolaze neke nove kolumnističke snage s novim perspektivama. Meni nedostaje moja Ines koja se također ne boji napisati kurac u Times New Roman 12. Moderna verzija istog pojma je quratz. Zvuči mi kao nešto što ako konotira na francusko je profinjenije, a isti… Nove kolumnističke snage… One ‘stare’ još uvijek čitam iako sad pišu o psima, a ne o razvratnom životu. S nekima se susretnem na glamuroznim eventima ili snimanju kampanja. One ne znaju tko sam, ali ja znam zašto su u poglavljima mog diplomskog rada.
Neki dan me Dule pitao zašto više ne pišem kolumnu.
Još mi je samo taj pritisak nedostajao u životu.
U gradu iz kojeg smo otišli, a svjesno mu se vraćamo, na ručku mi govori da čita Vedranu Rudan i da nije oduševljen novim štivom. Nije siguran tko se od njih dvoje promijenio, ona u svojim pisanjima ili njegove književne preference. Rekao bi mi još nešto, no zna da nije pristojno. Savjet bi glasio da se ne živciram, opustim, manje radim, tu i tamo pojebem za viši cilj kvalitetnijeg narativa. Kćerima se to ne govori, no sva nesreća da jednako razmišljamo.
Preispitujem treba li mi novi hobi uz pisanje. Je li mi pisanje uopće hobi? Aktualan je fenomen odlazaka na slikarske zabave pri kojima nije potrebno prethodno iskustvo. Zvuči perverzno, ali vjerujem da nije toliko zabavno. Alkofil jesam, no pošto se grozim (re)produciranja jednakih kreativnih uradaka zaključujem da takvi izleti nisu za mene. Ne želim saznati da smo i Kristina iz Zaprešića i ja ‘talentirane’ za slikanje jer smo odgajani s idejom da smo svi posebni na svoj način i neka tako ostane.
Držat ću se trčanja u pet ujutro jer dopušta mom egu da se natječe sam sa sobom samo da zatopli još koji stupanj. Volim proljetni mazohizam. Zapravo, mazohizam u svim oblicima.
View this post on Instagram
Ne mogu predugo buljiti u zid jer odlutam predaleko pa vrijeme skratim bacviši oko na mobitel. Na društvenim mrežama isti ruž kod šest različitih osoba. Kaže jedan instagramski story nakon ruževa da bolujemo od kapitalizma pa smo kolektivno nesretni. Gledam paket na radnom stolu. Poklonit ću ga prijateljici da barem nekoga kapitalizam usreći. Kad sam joj dala vrećicu rekla mi je da je skoro ljubomorna na moj život zadnjih šest mjeseci.
Vjerujem da misli na radni dan od dvanaest sati, rapidni gubitak kila u tri tjedna, minimalno spavanje, excel tablice, koncerte od Splita do Slavonskog Broda, vrećice kozmetike koje bih mijenjala za deterdžente. Na guzice ukrašene ružama koje su mi bile mutne pri oblokavanju u eri riječkih studentskih dana, a sad ih gledam izbliza, na rukovanje s osobama koje sam nekad gledala na televiziji dok mi sad usputno kažu da me znaju. Kako me znaju ako i sama još uvijek preispitujem tko sam!?
Prekjučer su me objavili na fejsu. Piše da sam trenutno svoj fokus usmjerila na glazbenu industriju. Kolega mi govori da se posljednjih godinu dana ne bavim sobom. Trebala bih nazvati Marka da odradimo nove fotke, ali nisam sigurna je li to pametno jer ću promijeniti boju kose pa te fotografije više neće imati smisla. Osjećam kako bih ostrugala svu kožu sa sebe da se sutra probudim povezanog uma i tijela jer trenutno ne surađuju. Zato sam odlučila na prazan želudac piti jabučni ocat. Bar da se osjećam čisto iznutra. Zato sam odlučila da je vrijeme za seansu boli pod iglom da modificiram kako me vide. Nisam se vratila jer nisam ni došla tamo gdje bih htjela da bih mogla otići da se vratim. Trebalo bi napraviti i neki vizual za moje tjedne tokove misli, čisto zbog identifikacije. Trebalo bi… Što ćemo s naslovom? Shvaćam da ne shvaćam kako se ljudima živi ispred kamere vlastitog mobitela i ogledala. Što moj osobni brend govori o meni, razmišljam dok gledam tu virtualnu, tješim se – prividnu, stagnaciju jer radim sve suprotno od onog što govorim klijentima.
Nadam se da s ovom godinom završava triptih testiranja jesam li dovoljno tvrdoglava u ostvarivanju vlastitih fiksideja. Moram izmisliti nove za idućih deset godina. Da ne postane dosadno. Tea kaže da je vrijeme za repozicioniranje brenda u premium. Slušam njen podcast da se podsjetim što smo pričale u zadnjoj šetnji sa psima. Pitaju me i kad će knjiga da snimamo neki promo. Nešto nakaradno kako mi i priliči. Gledam u poruku, i piše promo, ne porno. Pitam se – kad!? Fokus sam usmjerila na glazbenu industriju.
Čaj se ohladio.
Neki dan sam se pitala zašto više ne pišem kolumnu…
To je pritisak koji mi je nedostajao u životu.
