Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
I što uopće slijedi nakon kuharice?
* * *
Ušli smo u trgovinu koja je u cijelom gradu bila na glasu kao ona u kojoj su najskuplje igračke. Prije dvadesetak godina to je značilo da su se tamo prodavale brendirane igračke koje su se uvozile iz Trsta. Imala sam četiri godine i nisam poznavala pojam brend osim u korelaciji: Andrea, skupo je, zaboravi. Najčešće bih poslušala rečeno.
Međutim, taj rođendan nadobudno sam odvukla tatu, još uvijek emocionalno neoporavljenog od razvoda, da bacimo oko u taj dućan sa skupim igračkama. Čisto da vidimo što ima. Samo gledam, bila je moja opaska.
Doista sam gledala dok nisam ugledala barbiku, duge bakrene valovite kose u raskošnoj plavoj haljini. Imala je status princeze i koštala je k’o suho zlato. Ljubazno smo upitali prodavačicu koliko košta. U međuvremenu svih ovih godina sam zaboravila, ali tata nije. Kaže da je iznos bio blizu današnjih pedesetak eura. Kupili smo ju. Na ovu rečenicu bi rekao: Nismo mi ništa kupili, kupio sam… Čak je i teta prodavačica bila šokirana kojom lakoćom je barbika prošla ispod radara.
Nisam bila okružena lutkama i desecima igračaka, Lego kocke ostale su mi nepoznanica, a tu i tamo se pojavila neka fiks ideja u obliku plišane igračke koju je bilo nemoguće nabaviti, primjerice pingvina. Imala sam svoje faze i živjela sam s njima.
U osnovnoj školi, jednog sata razrednika tadašnja učiteljica čitala nam je Harryja Pottera, ulomke iz prve knjige. Po knjižarama je krenula potteromanija, a knjige su se u lokalnoj knjižari rasprodale u nevjerojatnom roku. Za maškare najpoželjnije maske su bile likovi iz popularnog serijala. Nisam se uklapala ni u taj film jer sam serijal zavoljela u dvadesetima. Maškare mrzim otkad znam za sebe, i znam da je mrzim jaka riječ.
Ostale serije koje sam aktivno pratila bile su (tad) poprilično neunosne da bi netko prodavao majice. U srednjoj, kada se u moju životnu priču uplela glazba stvari su se malo promijenile. Otkrili smo bendove, ali nismo imali novca za pravi merch pa smo ga printali sami u jednoj kreativnoj radionici. Na majice s motivima mrtvačkih glava redovito se kolutalo očima. Bio je duh jednog (emo) vremena.
Prvu “pravu” merch majicu kupila sam na koncertu Foo Fightersa za nekih četrdesetak eura. Prošle godine na toliko željenom koncertu Maroon 5 kada sam vidjela merch-cijene prva pomisao bila mi je: bjež! A još su te iste majice bile ružne. Zbrojivši dvije stavke logika mi nije dopuštala da običan odjevni predmet s natpisom platim koliko i kartu za koncert. Ne znam jesam li odrasla ili sam postala racionalnija ili me prošao maloljetnički hype. Vjerujem sve podjednako.
Od komercijalnih pripadanja oduvijek mi je bilo važno da ne pripadam.
Znam koliko to zvuči uobraženo i elitistički, no ono što drugi imaju ili pretjerano favoriziraju, ne želim – počevši s muškarcima, estetikom, stilom, majicama i ostalim instant trendovima.
Ono što minimalizam osigurava je mogućnost da budeš sve i ne budeš ništa. Nema prisilnog stavljanja u kutije, stereotipe i predumišljaje kakva si osoba jer nosiš određena obilježja nekog pop-kulturnog kulta.
S druge strane, promišljeno uzimanje fragmenata nečega i stavljanje toga istoga u prvi plan, kao kad Anja ponudi u trajno vlasništvo bijelu majicu na Gunse, daje mogućnost promišljenog upravljanja vlastitim imidžem i osobnim brendom.
* * *
Kako neprestano zarađivati od brenda nekog serijala koji je završio prije minimalno deset godina?
Udariš na emocije labilnih fanova koji će kupiti nešto samo da pripadaju, ne žele odrasti ili se nadaju da će jednog dana ući u zalagaonicu i prodati po sto puta većoj cijeni još većem friku.
Jedna od primarnih ljudskih potreba je pripadanje, počevši s obitelji pa kruga prijatelja. Uče nas da pripadamo, uklopimo se i djelujemo kao zajednica. Što je u suštini pozitivno, osim kad je negativno kada se propagiraju loše i zle namjere pod obilježjima, zastavama i sloganima. Također, nitko nije posebna pahuljica toliko jedinstvena da nema apsolutno nikakvu poveznicu s drugim čovjekom. Što je poprilično utješno i egzistencijalno olakšavajuće.
Čitam po portalima posljednjih godinu dana kako publika iznova divlja na svaki Friends adventski kalendar, svaku naznaku ponovnog okupljanja, novu kolekciju majica, šalica, rokovnika, četke wc školjke. You name it, they buy it.
Na stranu što je većina robe škart s naljepnicom, emocija je prodana. Sve bi bilo nevino da su to djeca zaljubljena u čarobnjake, svemir, likove iz crtića… To je iracionalna Andrea koja bi kupila Maroon 5 majicu od pedesetak eura, a kartu za koncert platila šezdeset. Došla doma s koncerta i majicu upoznala s još deset jednakih. Poznati meme kaže same same, but different but still same.
Merch-manija razvila se do mjere da danas nisi ni pravi influencer ako nemaš svoj “mrč” jednak poput svih ostalih bez mašte i kreativnosti. Kad postoji interes, najjeftinije je udariti neki blesavi slogan ili riječ koja općenito ne znači ništa, no ekipi znači sve i prodavati. Čovjek bi pomislio da će se industrija pomaknuti od onih kreativnih radionica iz porečkog Bože Milanovića kad smo birali naljepnice za majice.
Upravo cijeli fenomen mercha koji se provlači oduvijek do danas je definicija popularne kulture u malom.
Zašto je popularno – popularno?
Teorija i praksa u gotovo svakoj sferi su u konfliktu. Kulturni izričaj ne može postati popularan ako ga društvo ne prihvaća i u njemu ne pronalazi zadovoljstvo bez obzira je li to glazba, film, televizija… Generalno govoreći, u onome što je trenutno popularno ogledaju se ljudske težnje, vrijednosti i trenutni stavovi društva. Publika nije pasivna i baš toliko podložna mehanizmima – što publika traži, to najčešće i dobije. Ako joj se ne svidi trenutna društvena zbilja, za to je sama kriva. Svojevrsna kvaka 22.
Ono što se događa s kultnim serijama, koje da su danas snimane sigurno ne bi nosile taj epitet, je da jašu na valu prividne popularnosti koju na aparatima vuku desetljećima.
Surova realnost je da Prijatelji, Harry Potter, Pirati s Kariba te ostali serijali i franšize uopće nisu u jeku popularnosti već ih se svake godine potpali merchom da ostaju živi. Ako ništa drugo financijski je isplativo, a pojedinci imaju izgovor da imaju još godinu dana ne odrastu i tako idućih deset.
S druge strane, divim se cijelom James Bond konceptu koji i dan danas prodaje šovinizam kojem ne treba merch da bude popularan i življi nego ikad prije. Koliko god se vrijednosti Bond ostavštine trebaju propitati i kritički promišljati u vremenu u kojem živimo, ne vidimo kako se brend razbacuje jeftilenom i na tome mu svaka čast.
Oko točne definicije što i zašto je popularno – popularno, desetljećima se svađaju kritičari, feministkinje, semiotičari, postmodernisti te ekipa u komentarima na društvenim mrežama.
Popularna kultura je sama po sebi progresivna i kontradiktorna. Rekla bih da je blizanac u horoskopu.
Ona će gotovo uvijek pokazati što je ono za čim publika žudi i koliko je vremena potrebno da showbusiness industrija doskoči toj potrebi. Je li to ispravno ili nije? Svatko odlučuje za sebe kad pogleda sve memorabilije koje čuva u svetištu popularne kulture i njenom utjecaju kojem se toliko pokušava oduprijeti. Nova religija je odavno među nama, oko bogova se nećemo morati dogovarati jer ionako svatko štuje svoga.
* * *
Na kraju nisam sigurna treba li nam, između ostalog, kuharica inspirirana jelima iz Prijatelja, no u ono što sam sigurna da mi je to silno forsiranje da kupimo nešto s naljepnicom omiljene serije samo zato što postoji – prisjelo.
