Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Nekoliko dana nas dijeli od danas s velikim početnim slovom „v“ – Valentinova. Televizije su se već pripremile serviravši nam poneku blesavu romantičnu komediju, supermarketi su opremljeni plišancima, cvijećem i ostalim biljkama, no cinični statusi na društvenim mrežama će ipak pričekati četvrtak…
Nisam odrasla na bajkama, nisam zavoljela koncept Disneyja, animirane filmove i princeze. Nisam bila zaljubljena u osnovnoj školi. Svi su imali neke simpatije pa bih i ja izmislila da mi se netko sviđa jer nisam željela biti crna ovca. Valentinovo mi je nekad super romantičan dan, ponekad samo podsjetnik da je veljača na polovici, ponekad anksiozni napad kad vidim forsiranje emocija kao da ostala 364 dana u godini ne postoje.
Pred kraj osnovnoškolskih dana, moja prijateljica iz djetinjstva i ja uhvatile smo se One Tree Hilla. Nisam sigurna je li se prvo prikazivala na televiziji pa se M. svojim metodama dokopala DVD-a, no navukle smo se na seriju toliko da je postala dio naše svakodnevice, naših razgovora, naših maštanja. Uvjeravala me da sam ja Peyton, kolutala sam očima na tu usporedbu… Kolutam i dalje.
Dolaskom u srednju cure su pričale o Gossip Girlu koji se tad počeo prikazivati na talijanskim programima. I tamo nekom Chucku Bassu. Dok su svi pričali o seriji ili ju gledali nije mi bilo napeto, ponovno sam čekala da nabavim cijele sezone tako da u miru izgubim tjedan dana.
Odrastajući umjesto OK!-a počeo se kupovati i čitati Cosmopolitan, na kavama pod markiranim satima počele su se otvarati teme ljubavi, veza i seksa… Bile smo već dovoljno odrasle da se nismo morale izvlačiti da ostanemo budne poslije jedanaest navečer i gledamo Seks i grad. Ipak, ta serija nije rezonirala s nama do osamostaljenja i odlaska na faks.
U međuvremenu većina je bila u sretnim vezama, novim vezama, nesretnim vezama, toksičnim vezama, dugogodišnjim vezama ili sve to zajedno. Tad nekad je krenulo i aktivno praćenje raznih blogerica pa su mnoge zavidjele Chiari Ferragni, a žena je svojim vjenčanjem prešla igricu dokazavši drugim ženama da se ljestvica u organizaciji spektakularne svadbe itekako može podignuti.
Uvijek je jedna žena bila simbol onog što bi druge djevojke potajno ili javno željele – slavu, novac, karijeru, izgled, samostalnost, ormar, a s njom u paketu je dolazio i (njen) muškarac te njihova medijski konstruirana ljubav.
U tinejdžerskim godinama djevojke koje su gledale GG slinile su za narcisoidnim frikom Chuckom Bassom jer su scenaristi bili jako promišljeni. Ed Westwick stvarno dobro izgleda, a glavni okidač slinjenja je bio love – hate odnos s njegovom, kako se danas piše, on and off djevojkom Blair, hladnom kujom izvana, romantičnom dušom iznutra koja dobije sve što poželi. U seriji to što frajer skoro siluje djevojke koje mu se navodno sviđaju te se odnosi prema njima kao čarapama, je bilo simpatično, štoviše poželjno.
Jedan od takvih problematičnih muških likova je i Christian Grey koji je zaludio sve labilne žene svijeta. Nažalost, one koje sanjaju o materijalnoj zbrinutosti i imaju nadljudsku potrebu preodgojiti agresivnog ‘ma-nije-on-takav’ muškarca. Arhetip muških glavnih likova na koje pada ženski dio publike su stereotipni ekstremi – oni koji imaju moć, pa su im nekim automatizmom sve mane oproštene, a većina od njih su agresivni, narcisoidni i egoistični manijaci.
S druge strane, na Beyoncé dobar dio žena, bijelih i crnih, gleda kao žensku ikonu ovog stoljeća, želimo njezinu moć, karijeru, novac, no kad se sjetimo njezinog nevjernog muža javljaju se dvostruki kriteriji: ona je božica ženske snage i tolerancije jer je mužu oprostila preljub i od toga napravila glazbeno umjetničko djelo, no bliska prijateljica koja je svojoj dugogodišnjoj vezi nakon jednakih trzavica dala drugu šansu je u najmanju ruku – jadnica.
Kroz različite faze svog života gledala sam različite serije i filmove, a kao što sam napisala Seks i grad je počeo rezonirati sa mnom tek u ranim dvadesetima, tek tad mi se upalila lampica. Krug bliskih prijateljica se još više smanjio pa nas je ostalo par. One koje nisu imale dlake na jeziku, a družimo se više od deset godina te znaju sve o meni uspoređivale su me s Carrie toliko intenzivno da sam na trenutke i sama počela vjerovati u to.
Osim pisanja, overthinkanja i ljudima neshvaćenog odnosa s bivšim, nas dvije ništa ne povezuje. Ipak, Carrie je konstruirana da djevojke sanjaju o dobrom seksu, cipelama, lagodnom životu na neshvaćene načine i New Yorku. To što žena nema otvoren tekući račun, ne zna spremiti podatke na laptopu, ne zna skuhati ni rižu, svom novopečenom dečku koji je bez prebite pare kupuje Prada košulju te čeka spas muškarca u limuzini – to je u drugom, nevidljivom planu jer nije tako glamurozno kao život na visokoj peti. Njezin lik kontinuirano se bori za samostalnost, prikazuje sve čari samačkog, divljeg života u tridesetima, a onda krene u ekstreme da se bez frajera ne osjeća potpuno.
Carrie Bradshaw nije samo fikcionalno TV lice, već je tijekom godina postala suvremeni simbol i ikona za slobodnu ženu, ženu koja radi, ženu u tridesetima bez djece, ženu ljubiteljicu mode, a njena prisutnost u našim, realnim svjetovima itekako ima moć. Ta ista moć mogla se vidjeti kad je Sarah Jessica Parker nakon devet godina oživjela Carrie za Super Bowl reklamu, a žene diljem svijeta vrisnule od sreće i još uvijek s nestrpljenjem očekuju hoće li se snimati treći nastavak SATC filma.
Medijski sadržaj danas poprilično jeftino prodaje ljubav, bez obzira je li riječ o fikciji ili reality showovima. U košmaru medijskog sadržaja i serija ili filmova koje gledamo često se uhvatimo one najpovršnije crtice s kojom se najviše možemo poistovjetiti ili nam je barem simpatična pa ju razvučemo do te mjere da više ne znamo je li nešto plod našeg uma ili kreativno osmišljenog scenarija.
Gledajući serije, živeći s likovima često upadnemo u zamku da se identificiramo s definicijom ljubavi kakvu nam servira treća strana – mediji. Scenariji svake serije, filma ili radnja knjige napisana je po fragmentima nečijeg života, i ne vjerujem da bi sva ta djela trebali uzimati zdravo za gotovo, no nikako kao ogledalo ili primjer za usporedbu s našim životima ili našom vizijom ljubavi.
Prva ću dignuti ruku, s maramicom u ruci, kako bih priznala da sam se više isplakala na krajeve serija i filmova nego na pogrebima dragih mi osoba, no s vremenom valjda nam se više svidi naša realnost, koja možda i nije bajna, nego potreba da težimo tuđim viđenjima ljubavi ili života.
Valjda odrastemo u svim sferama naše osobnosti da nam fikcija ne može jeftino prodati pojam ljubavi, Valentinovo je samo jedan od dana od godini, a romantična komedija postane samo jednosatna zabava na koju ćemo zaboraviti u onom trenutku kad se izgase veliki ekrani, a upali velika ljubav – naša.
