Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Krize identiteta provodila sam gledajući razne motivacijske govornike na YouTubeu dok sam paralelno padala u očaj tražeći svoje ‘pravo ja’. Obično su to bili nabildani muškarci, milijunaši s ‘no bulšit’ pristupom. Ne zato što su moj tip muškarca već jer je takvih najviše. Kad bih napokon prokopala do inspirativnih intervjua žena koje su svoje živote, poslove i karijere okrenule naglavačke najčešće bih se rasplakala, ali ne zbog njih već zbog sebe. Na trenutak bih prestala biti jaka.
U trenucima sam se identificirala sa snažnim ženama koje sam gledala i razmišljala je li moguće da sve te borbe koje su one prošle čekaju i mene!? Hoću li za dvadeset godina sjediti u nekoj udobnoj fotelji ispred kamera, u novim cipelama koje povremeno žuljaju, pričati svoju životnu priču i rasplakati tinejdžerice novih generacija?
Danas više ne slušam nabildane muškarce kako viču da trebamo biti bolji jer nemam vremena za to. Nije do mansplaininga, nemam vremena ni za žene koje će mi ‘nešto objasniti za moje dobro’. Trenutno si razmišljam blaženi momenti kada sam imala toliko slobodnog vremena da sam si mogla priuštiti plakanje nad krizom identiteta ispred laptopa… Ali, obila mi se ova misao o glavu.
Lupila me u obliku knjige Glennon Doyle pod nazivom Untamed.
Ča je život vengo – ironija
Fasciniraju me društvene struje posljednjih godinu dana da se svaka riječ preispituje misli li se doista ono što je izrečeno ili napisano. Koju god činjenicu o svom životu žena iznese javno, sigurno nešto smrdi: ili se žali, ili joj je zapravo predobro, ili izmišlja ili se zajebava…
Generalno, 2020. me umorila – od raznih pokreta koji nameću norme ponašanja samo jer imam jajnike, do jačanja feministica koje uopće ne podržavaju žene s kojima se razilaze po stavovima, raznih modnih i kozmetičkih trendova u godini u kojoj grudnjak nismo nosile… Dogodila se globalna ironija koja je trajala 366 dana.
Zasitila sam se apsolutno svega. Od hiperprodukcije trivijalnog sadržaja koji nema nikakvu dugoročnu vrijednost do manjka društvenog života kad se čak moja introvertna strana počela osjećati ugroženom.
Umjesto krize identiteta krenulo je promatranje svijeta i osobnosti u trećem licu. Dok se djevojke s kojima sam djelila školske klupe udaju i rađaju, dok se muški dio ekipe igra investitora i kupuje nekretnine, svakodnevno sjedim za radnim stolom sa slušalicama u ušima do ranih jutarnjih sati stvarajući neke nove realnosti. Pored mene na stolu knjiga Mit o ljepoti, a u slušalicama stihovi I gotta lotta bitches / All up on my dick and down it. Random playliste su dokaz da sve prolazi.
Radom, radom, radom i s još malo rada svakim danom prisjećala sam se tinejdžerskih ciljeva koji su stavljeni po strani jer živim u Hrvatskoj pa je sve nekako nikako. Kako kaže Elemental priroda je lijepa, al’ zajebano društvo i taj naš prokleti ‘lako ćemo’ mentalitet.
Tata me nazvao iz bolnice. U manje od dva mjeseca bolnica po drugi put i to ponovno u vrijeme kada se povećava brojka zaraženih od covida-19. Kažu čeka ga operacija kroz najviše tjedan dana. Um je primio na znanje. Tijelo se malo opiralo.
Smatram da svaka osoba u životu, koliko god (ne)ambiciozna bila, ima prag tolerancije prema sranjima u svom životu prije nego se raspizdi.
To izgleda kao scena iz kultnog filma Network kad Peter Finch krene s dernjavom ‘I’M AS MAD AS HELL, AND I’M NOT GOING TO TAKE THIS ANYMORE!’. Jedina razlika je što umjesto da se kao društvo raspizdimo i krenemo popravljati krive drine, makar one bile naše, mi smo pljeskali na prozorima i balkonima.
Ipak, mene je raspizdilo mnogo toga, prvenstveno nemoć. Više nemam osamnaest, više nemam vremena za gubljenje nad promišljanjem tko sam, nemam vremena… Jer život je u pitanju. Moj život. Onima koji umiru je lako jer više ne osjećaju ono što ostaje iza njih.
Trebala mi je u bolnici sam informacija kako prihvatila da nemam vremena i imam svo vrijeme ispred sebe. Istovremeno sam odlučila upogoniti onaj dio svoje osobnosti koji je spreman za krizne situacije da iz sebe izvuče posljednje atome snage, a s druge strane sam si uzela vrijeme za emocije i procesuiranje.
U kojoj valuti mjeriš prolaznost života?
U slučajnim susretima s poznatim i nepoznatim osobama s kojima sam razmijenila barem nekoliko rečenica, govorili su mi da sam jedna od najjačih osoba koje poznaju. Sa smiješkom bih odmahnula rukom. Ono što je nekome snaga meni je normalan način života. Ono što je nekome testiranje vlastitih granica meni je mazohizam da vidim koliko mogu napredovati, koliko više od postavljenih ciljeva mogu ostvariti, a ciljevi bi popunili bar tri života.
Prije nekoliko dana razgovaram na telefon s poznatom hrvatskom poduzetnicom. Kaže mi žena vedra i nasmijana: ‘Andrea, pa ti stalno nešto radiš, uvijek u nekim projektima…’ Odgovorim potvrdno i dodam: ‘Da, ali… Imam osjećaj da nije dovoljno, da mogu puno više.’ Obje smo se nasmijale koliko su žene programirane da sebi dokažu da mogu imati sve. O istom trenutku i preferencama bi se dalo raspravljati. Nakon razgovora i ona i ja shvatile smo da je vjerojatno dovoljno sve što radimo, ali ipak odlučujemo da ćemo ostvariti zacrtano.
Obećala sam si da ću se ove godine posvetiti knjigama, fikciji. Umnoj i već napisanoj. Kažu da nas određene knjige nađu u pravom trenutku. Mene je našla Untamed.
Čitajući Glennon svaku večer i jutro otkrivala sam slojeve sebe koji su se umirili odrastanjem i uvjetovanjem društva. Naravno, nitko nam ne drži prislonjeno oružje pored sljepoočnice, no pola sata na društvenim mrežama dovoljno je da upadnemo u začarani krug propitkivanja je li s nama sve u redu!? Ili s druge strane, trebamo li se javiti institucijama sad ili odmah?
Misao vodilja kada sam počela čitati Untamed bila je da ako mi knjiga bude bila dovoljno dobra da ću naručiti tiskani primjerak. Trenutno sam u fazi da pišem popis osoba kojima tu istu knjigu trebam pokloniti da se oslobodi(mo) identitetskih okova na koje smo pristale zanemarujući unutarnji glas.
Knjiga o kojoj pišem u mainstreamu je doživjela boom kada je Adele objavila da joj je promijenila život. Mogu shvatiti zašto. Shvaćam i da si neke žene misle ‘jebemu, ako može Adele, mogu i ja’, ali i ‘lako njoj, ima para, može’. Nikad dobro! Prema pisanju brojnih medija knjiga je postala New York Times bestseller jer su žene prigrlile proces propitkivanja kroničnog nezadovoljstva s vezama, brakovima, poslovima, djecom, sobom ili svim zajedno. Odgovor se često nalazi da smo sklone udovoljavanju drugima puno više nego same sebi. Prihvatila sam da je moj jedini način da budem potpuno zadovoljna sobom iskorištavanje svakog dana i zadnjeg atoma snage da idem korak naprijed, riječ naprijed, rečenicu, tekst…
Čitajući zapise o odgoju, transformaciji vlastitog identiteta, propalom braku i težini bivanja čovjekom pronašla sam mnoštvo citata koje bih isprintala i dijelila ženama po ulici s rečenicom ‘YOU’VE GOT TO GET MAD!’.
Nisam osoba od citata, ali ovaj će od sad biti dio mog modusa operandi: “Being human is not hard because you’re doing it wrong, it’s hard because you’re doing it right. You will never change the fact that being human is hard, so you must change your idea that it was ever supposed to be easy.”
Čitajući zapise o odgoju, transformaciji vlastitog identiteta, propalom braku i težini bivanja čovjekom rasplakala sam se. Ne zbog Glennon, zbog sebe.
Na trenutak sam prestala biti jaka.
