Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
23:36. Tipkam ovu kolumnu, logično u nedjelju navečer, nakon odrađenih dvanaest sati tipkanja. Još uvijek uspijevam složiti suvisle rečenice jer mi, pazi sad – nije teško.
Većina ljudi kaže da mrzi ponedjeljke… Znam da ću sutra u jutarnjem radijskom programu slušati o tome kako je kiša, i magla, i nikome se danas ne radi. Uobičajene priče sasvim uobičajenog ponedjeljka.
Čega se bojimo kad razmišljamo o početku tjedna? Zbog čega nas hvata anksioznost kad se sjetimo da moramo ustati po mraku, raditi i vraćati se po mraku!?
U osnovnoj školi, čak i u srednjoj (mada tad baš nisam osjetila neki red i disciplinu), sjećam se da sam svaki petak kad bih došla doma uzdahnula, obukla pidžamu i ljenčarila cijeli dan. Ostatak vikenda ovisio je o vremenskoj prognozi, planovima druženja, no po zimi je uvijek izbor bio zatvoriti se i ne izlaziti. Tih 48 sati do ponedjeljka odmarala bih mozak. U nedjelju navečer slijedilo je tuširanje i pranje kose, jer se ujutro ne izlazi mokre glave. Kosa mi je upravo zamotana ručnikom, old habits die hard.
Smatram da tko god mrzi sutra, odnosno danas, nije raščistio neke stvari sam sa sobom. To prvenstveno znači da nije definirao što želi od sebe, od života, od rada… A odluka je zapravo vrlo jednostavna – ili se pomiriš da je ‘tako kako je’ ili odlučiš da je svaki dan potpuno jednak, da ne postoje vikendi i praznici te da sve što radiš, radiš isključivo za sebe.
Do prije tri mjeseca ni sama nisam bila ništa drugačija. Na jednoj životnoj prekretnici, glava puna nekih iracionalnih strahova i kontempliranja… Ponedjeljak je bio dan na koji sam okretala očima jer sam u sebi znala da zapravo bježim od sebe i onog što zapravo jesam te da ne radim ono što bih doista htjela, onako fo’ real. Zato mi sad nije teško pisati, jer sam odredila da mi je pisanje prioritet.
Početak tjedna često podsjeća na posao koji ne voliš, na organizaciju koju nisi savladala, na hrpetinu obaveza za koje nisi sigurna kako ćeš stići, na birokraciju koja čeka, dugove koji su u naplati, muku kupovine tenisica malom…
Ponedjeljak je podsjetnik na snove od kojih si odustala.
…svaka ostala tvrdnja je samo izgovor i prebacivanje odgovornosti.
Nakon što sam odradila ovaj stresni, i uz to kišni vikend, prijateljica me pitala što ću raditi sad kad imam dva dana slobodna!? Zastala sam na trenutak i odgovorila da ću raditi. Vjerojatno ne istim intenzitetom, ali vrijeme slobodnih dana kao iluzije slobode je prošlo od dana kad sam završila srednju, a tad je škola bila jedina obaveza. Čak ni zadaće nisam pisala.
I to su ponedjeljci, početak kraja prividne slobode jer ne radiš posao koji voliš, jer misliš da se posao ne može voljeti, jer je vikend dvodnevna anarhija svakodnevnom rasporedu.
Oduvijek su mi govorili kako mogu sve, ali neću jer sam kampanjac, i uvijek sam gledala očeve radne navike kojim sam se divila. Ljetos je čovjek završio na infuziji radi otrovanja želuca, odležao taj dan i sljedeći se ustao u sedam i otišao raditi kao da se ništa nije dogodilo. I on zna da postoji ponedjeljak. I on ima kredit u naplati. I on je do jučer imao dijete koje je trebalo financirati. I njega klijenti jebu u mozak na poslu, ponekad i kolege. Čak i ne obožava svoj posao, ali se odgojio da je rad sloboda.
Danas, nakon što me razum i koncentracija polako napuštaju mogu zaključiti da je svaki dan odgoj samog sebe prema onome što želimo, ako se želimo preodgojiti da nas ne hvata anksioznost u nedjelju popodne i da ne dijelimo po mrežama glupave citate o težini ponedjeljka, tog sudnjeg dana s kojim umire sav entuzijazam i životna energija. Smatram da su takva uvjerenja samo moderne iluzije kojima vjerujemo kako se ne bi morali suočiti sami sa sobom.
I taman kad sam htjela zatvoriti ovaj Word, poslati kolumnu mailom vidim kako mi mobitel signalizira da mi je stigla poruka. U ponoć, u nedjelju prva i jedina pomisao glasi ‘Koji luđak sad šalje mailove!?’. Odgovor je – Tea. I njen newsletter pod nazivom ‘Odluči što želiš’. Odavno si ovakve stvari ne pokušavam objasniti, već sam prihvatila činjenicu da je njena poruka potvrdila cijelu moju kolumnu – ne postoji radno vrijeme, ne postoje ograničenja i ne postoje ponedjeljci…
Ipak, danas je izvrstan dan da se zapitaš koliko si slobodna i ‘svoja’, jer kažu da se u nove pobjede kreće – ponedjeljkom.
