Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Radila sam u kafiću i bila je večer. Imala sam dvadesetak godina i odjednom je nekakav pijani muškarac reagirao na pjesmu koju je pustila neka cura na džuboks. Pijano, isfrustrirano stvorenje, našlo je krivu pjesmu kao okidač na koji će izbaciti nezadovoljstvo vlastitim sobom i svojim životom. Dakako, ja sam bila konobarica koja je dopustila da svira ta pjesma. U jednom trenutku, instinktivno sam sagnula glavu ispod šanka. Sreća je, imati dobre instinkte. Zahvaljujući njima, boca pive se rasprsnula o policu, ne meni o glavu. Dišem, zahvaljujem instinktima jer nemam smrskanu glavu i procjenjujem, što ću dalje?!
Svi veliki muškarci stisnuli su se u kut. Vidim im strah u očima. Žao im je, ne žele da mi se nešto dogodi, ali nitko ne reagira. Boje se, boje se iti izići iz kafića. Ovaj što je bacao bocu, čeka moju reakciju. Uzimam smeće, izlazim vani. Zovem šeficu. Ona odgovara: „Boli me k…., spavam, istjeraj ga vani.“ Razmišljam o tome kako ga istjerati vani, unutra mi nitko od njih neće pomoći, jer se boje. Sama ga ne mogu istjerati, ubit će me. Pomislim kako ću nazvati policiju. U taj trenutak, dva debela policajca idu prema meni. „Ajme, super, baš vas trebam!“ Ispričam situaciju. Ulaze policajci unutra, razgovaraju s njim. Odjednom, sliježu ramenima i kreću prema vani. „Čekaj, što se događa? Istjerajte ga!“. „Žao nam je curo, on je pokazao značku Vojne policije i mi mu ne možemo ništa. Ne smijemo ga dirati.“ Dobro, neka ja učim praktične stvari, ovako usputno u životu. Eto, ako niste znali, obična policija se ne smije dirati u Vojnu policiju. Možda vam zatreba to znanje.
Mozak mi brzinski razmišlja. Kad vidiš kako nema tu nigdje ni „m“ od muškog, jer kad bi bilo ne bih se ja sad niti našla u ovoj situaciji, što ćeš???!!! Ako mi iziđu policajci vani, nahebala sam. Mozak se dosjetio. Djelovali su dobronamjerno, dakle, neće me gađati bocama, ali su ipak kukavice. Peru ruke, snađi se sama. Makar ga odveli za par sati jer me ubio. Odlučim se na posljednji potez, pucanje po muškom egu. „Baš vam hvala, vas dva muškarčine od sto i nešto kila u odori policije, idete vani i ostavljate mene sa dvadeset godina i šezdeset kila da ga istjeram. Ništa, ujutro kad dođete na očevid, sjetite se muškosti.“ Uzdišu, kud sam im natovarila brigu o muškosti u ove kasne sate, ali hajde, odlučuju se izvući ljudskost iz sebe i vraćaju se nazad. Vrte se oko njega kao mačke oko vruće kaše i nekako uz pomoć nekakvih trikova, vode ga prema vratima. Samo nešto vani da mu pokažu. „Slušaj, čim izađemo, ključaj vrata! Mi ga ne smijemo zadržati. Nekako smo ga nadmudrili da iziđe vani, ali vratit će se.“ „Hvala, baš ste divni!“. Ključam vrata i naravno, dajem otkaz.
Dakle, nećemo o institucijama. Nećemo ni o muškosti, niti ženstvenosti. Hajdemo o ljudskosti. Ljetos, u svom rodnom kraju, slušam priču o curi od osmnaestak godina koja je izišla s prijateljicama vani. Napravila je ogromnu grešku, odložila je sasvim slučajno, čašu iz ruke na krivi stol. Istog trenutka, isprebijana je od muškarčine kojem je „trebala“ samo kriva čaša na krivom stolu. Cura se oporavljala slomljenih rebara, vilice i ne znam čega sve ne, u bolnici. Muškarčina se, par dana nakon, naslikavao bahato po društvenim mrežama, u drugom gradu, sasvim siguran i nasmijan, pred Muškarčinama koje su ga zaštitile.
Ovih dana se organiziraju prosvjedi jer je jedna cura u kraju u kojem sada živim, brutalno isprebijana, nasilnik je na slobodi. Vidim kako se osnivaju grupe i planiraju prosvjedi, neka se ljudi, koliko mogu, okupe i stanu iza cure. Jer umire od straha. Cura se, sinoć, javno zahvalila, svima koji organiziraju prosvjede. Osjeća se sigurnijom. Sjećam se kolegice s jednog davnog posla koja mi je pričala o silovanju koje joj se dogodilo. Još više o strahu, kojeg osjeća, što će biti, nakon pet godina, kada silovatelji iziđu na slobodu i potraže je. Obećali su joj to. U ovom su slučaju institucije odradile maksimalno svoj posao, potrudile se pronaći čak i dodatne stvari kako bi ih što više osudili. Ispalo je pet godina, a pet godina bzo prođe. Zakoni su takvi kakvi su, ako ih već imamo moramo ih se držati. U slučajevima malih, običnih, nezaštićenih ljudi. O ostalim slučajevima, ne bih previše. Svi sve znamo, a nitko ništa ne zna.
Maloprije slušam na radiju očitovanje nekih službi koje doslovce govore kako je u ovom svježem slučaju obrana izmanipulirala zakon, odnosno pronašla mu rupe kojih uvijek ima. Osjeti im se u glasu kako im je žao, no ne mogu ništa učiniti.
Eto ga sada, svi smo opet negdje u nekakvom strahu. Ili nemoći. Jer evo smo slobodni i imamo svi jednaka prava. Super je što smo počeli sve više davati sebi pravo na ljudskost. Pa se organiziramo i koliko je god moguće pokušavamo ljudskošću popraviti ono što druga strana naše ljudskosti (ona životinjska), može napraviti.
Što napraviti? Kolektivno ubijanje nije rješenje. Valjda imamo pravo svi supostojati u životu. Međutim, ako se u zakonima pronalaze rupe u ime životinjskog ponašanja, neka se u ljudskosti pronađe hrabrosti i srca za pokrpati te rupe. U ime onih koji su nezaštićeni ili koji se ne mogu obraniti. Lakše je čovjeku u bilo čemu, ako samo zna da nije sam. Dakle, nije mi svejedno! Imam dvije curice, ne znam što se sutra može dogoditi. Imam i dečka, ne znam što se sutra može dogoditi. Nebitan je i spol, nebitna je više i muškost i ženstvenost. Bitna je ljudskost. Ne, nije u redu okrenuti glavu, slegnuti ramenima i pustiti. Možemo mi bolje od toga. Dakle, draga Lorena, nije u redu što si isprebijana! Nije u redu što si isprebijana pa se još i bojiš nakon toga. Ako ti mogu pomoći, tu sam. Ako se treba potući, tu sam. Ne, neću izgubiti ženstvenost. Jedino me strah da svi zajedno kolektivno ne izgubimo ljudskost. Valjda nećemo, mislim pozitivno!
