Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
U jednom od usputnih tekstova pronašla sam rečenicu koja kaže kako je promatranje života kroz prizmu humora zapravo traganje za golom istinom.
Nikad nisam razumjela zašto se očevim forama za ručkom nitko ne smije. Kad partneri ne dijele smisao za humor slijedi im birokratsko obrazloženje nepomirljivih razlika u karakteru. Rečenica koju sam za stolom najčešće slušala u ranim tinejdžerskim danima bila je da ‘pazim kako se izražavam’. U školi su me opisivali kao onu radikalnog mišljenja jer sam uvijek na glas govorila sve što su drugi mislili, ali nisu imali muda za izražavanje ili preuzimanje odgovornosti nad svojim riječima. Kad sam u virtualnom prostoru, na vlastitom profilu, argumentirano napisala što mislim i zašto, rekli su mi da sam hejterica.
…
Raštević 2017., lipanj.
Rano ljeto, a na kamenu plus četrdeset. Na groblju u podne poskoci, Tintori i pravoslavni pop, a nije ni ulomak Tomićevog romana. Prvi put se upoznajem s izvornim genetskim kodom. Do mene neki tip iz sela, kojeg je moj stari ’87. pustio ispred marketa s pivom i pronašao ga na istom mjestu trideset godina kasnije. Stojimo iznad groba u nadi da ne padnem u nesvijest.
- Onda Dušane, hoćeš i ti ‘vako?
- Kako?
- Pa oćeš i ti doć ovdje?
- Ja ovdje sigurno neću doć. Mogu me jedino dovest u horizontali.
Kolektivni smijeh prelomilo je moje: – Neće.
…
Smrt je moj omiljeni motiv života. Nijedan rođendan i blagdan nije mogao nadmašiti taj mentalni mir oproštaja s članom obitelji dok se kolektivno zajebavamo na vlastiti račun. Humor je oduvijek bio vrsta obrambenog mehanizma i sustav emocionalnog povezivanja s ljudima koji govore mojim jezikom. Što je zapravo i dokazano.
Osim kao ispušni ventil za određene društvene tabue, humor služi i kao društvena kritika ili izražavanje pripadnosti grupi, što se najviše vidi u analizi koja demografija publike dolazi na stand-up nastupe kojeg komičara. Moji favoriti su uvijek oni, kako ih danas u medijima nazivaju, kontroverzni jer za razumijevanje onog što žele reći je potrebna emocionalna, ali i bilo koja druga inteligencija te sposobnost samokritičnosti i promišljanja o svijetu te fenomenima koji nas okružuju.
Sjetim se Kevina Harta i ‘oduzimanja’ vođenja Oscara zbog dva tweeta svaki put kad otvorim privatni fejs profil i onu opciju koja me podsjeti da sam 2010. imala crnu kosu. Napisala sam i pokoji status koji danas ne bi bila interna riječka zajebancija o higijeni na relaciji Pehlin – Gornja Vežica već bi bile u kategoriji rasizma. Jer je nedopustivo javno napisati da preparativna kozmetika i osnovna higijena imaju smisla samo ako se koriste.
Kultura otkazivanja, vidimo već sad koju godinu, ne funkcionira nad trivijalnostima potpuno nebitnima za ikoga osim za one koji nemaju pametnijeg posla nego visiti na društvenim mrežama čekajući obračun s nekom medijskom osobom da joj kažu kako nije u pravu. Ne, Kevin Spacey nije ‘otkazan’ nego sudski procesuiran, što i dalje ne znači da nije izvrstan glumac. I valjda je to ljudima najteže prihvatiti – da netko može biti talentiran, ali i govno od čovjeka. Realna društvena kretanja su odraz morbidnog, mračnog i devijantnog ljudskog uma kojeg zaboli za emocije prosječne Karen koja misli da će lančana poruka spasiti čovječanstvo, a Kevin Hart propustiti reinvestirati svoje milijune da zaradi još koji.
Zato imamo humor, da adresira društvene probleme ili kako je to Ricky Gervais lijepo sročio: “People confuse the subject of the joke with the target of the joke, and they’re very rarely the same.”
No za razumijevanje ponekad je potrebno pročitati pokoju knjigu, ne samo inspirativne citate na društvenim mrežama.
Konstruktivna kritika kao persona non grata
Nakon dugo vremena odlučila sam baciti oko na televizijski show da odmorim mozak krajem tjedna. Naravno da se dogodilo potpuno suprotno što me navelo da se podsjetim zašto više ne gledam televiziju, a nema veze s tim je li mi nešto zabavno ili umno naporno. Piše osoba koja je strastveni ljubitelj treš true-crime dokumentaraca.
Ne postoji loš sadržaj, iako ovaj epitet loš ima raznih stupnjevanja i formulacija, postoji onaj koji ispunjava ili ne ispunjava svoju funkciju te reakcija publike na isti.
Da se vratim na početnu misao, gledajući show i kontinuirano mi je nešto odskakalo. Nešto se jednostavno nije uklapalo u cjelokupni koncept prpošnosti večeri u kojoj bi se trebao opustiti mozak prije početka radnog tjedna.
Konstruktivna kritika.
I to konstruktivna kritika od čovjeka koji je obrazovan u području za koje su ga zvali da komentira, daje svoje sugestije i u krajnjem slučaju, barem malo educira publiku. Komentare ispod članaka na društvenim mrežama nisam čitala jer znam da tamo sigurno neću pronaći stručniju argumentaciju od njegove.
Ono što se nekad smatralo edukativno i poželjno u svrhu učenja ili promišljanja danas je osuđivano jer bi valjda kolektivno trebali živjeti u nekom ružičastom balonu virtualnog svijeta kojeg nam uporno serviraju oni najnesređenijih privatnih života, koji kažu promil svojeg mišljenja, ali se u rekordnom roku ispričavaju ili opravdavaju kako se slučajno ne bi zamjerili nekome da ih ne otkaže.
Gledam te prosvijetljene persone virtualnog prostora koje, daleko od spotlighta društvenih mreža, vlastite nesigurnosti liječe kroz lake droge i teško prihvaćanje da svijet zapravo nije briga za ničije postojanje u virtualnom svijetu, čak ni stvarnom. I žalim ih zbog tog pokušaja balansiranja savršenog života koji ne postoji, pokušaja egzistiranja od tržišta koje svoja pravila mijenja iz dana u dan, ovisnosti o algoritmu i lažnu vjeru kako će jedna instagramska molitva promijeniti svijet.
Što me dovodi do vlastitog case studyja koji traje dvije godine i mog kontroverznog stava da je online aktivizam izmišljeni koncept pojedinaca koji neprestano traže validaciju pokušavajući biti suvremeni mesije, a da pritom ne moraju ništa konkretno napraviti.
Obožavam činjenicu kako je vrijeme izvrstan pokazatelj nečijih vrijednosti, integriteta, držanja do vlastitih stavova, profesionalnog i privatnog rasta i razvoja. Novac također. Tako nakon dvije godine od onih što su se borile za prava žena protiv žene koja ima vlastito mišljenje sad se međusobno natječu čiji kod za popust ima veću vrijednost. Nema više svakodnevnih krugodrka s obaveznim ‘OVA ŽENA’ kratkim opisom koji apsolutno ne govori ništa o dotičnoj ženi. Hej ljepotice, više nisu prijateljice.
Sve što je lažno kratko traje.
Uzrečica da se netko ‘prodao’ nema veze sa sponzoriranim sadržajem, koji postoji od kad postoji show business, već s dijametralno suprotnim ponašanjem od onog koje se zagovaralo jer je početni stav bio prilagođen temama u trendu ili promišljenom skupljanju publike kao sredstvom za ostvarivanje vlastitih egoističnih ciljeva. Što je zapravo potpuno legitimno ako se isto kao takvo transparentno adresira, ali nikad neće.
Zato satira hoće.
I tu dolazimo do problema jer bi valjda prema novim nepisanim pravilima trebali okretati glavu na površnost, proračunatost, sadržaj koji je sam sebi svrha jer humor, konstruktivna kritika i znanstveno utvrđene činjenice vrijeđaju nečije osjećaje.
To što nečije ponašanje vrijeđa zdrav razum, to nema veze.
A što drugo očekivati od trenutka u vremenu kad svaka budala ima pravo na vlastito mišljenje, pristup internetu i – kolumnu.
