Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
1:54
Petak. Ali još mi je četvrtak.
U pozadini tiha glazba.
Budna kao da je podne dok sam svjesna da ću danas u to vrijeme umirati ispred ekrana i proklinjati ovu odluku.
Obukla sam pidžamu i krenula putem kreveta. Odustala.
Nakon dvanaest odrađenih sati očekivala sam umor. Osjećam se življe nego ikad.
1:59
Neki dan mi je jedna djevojka jasno u Instagram porukama poručila da sam ‘smorila sa svojim rokerskim spikama’. Razmišljala sam o toj rečenici. Gledala sam u tu poruku nekoliko minuta i promišljala koliko je kopanje po ‘mojoj’ glazbi čačkanje uma kojeg mnogi ionako nikad neće razumjeti.
Razmišljala sam o kutijama u koje nas tuđe misli stavljaju. Svjesno ili nesvjesno, potpuno je nebitno.
Zatim sam pogledala prema zidu. Ispred radnog stola na početku godine namontirala sam svoju ploču razno raznih vizija. Suvremeni treneri života kažu da je to danas bitno, za držati fokus. Kreirala sam ju jer mi je bilo dosadno. I trebala sam ju odnijeti u sobu, ali je ostala popunjavati prostor. Ako na sekundu zastanem i zatvorim oči znam svaku sitnicu koja se nalazi na njoj, gdje stoji i zašto sam ju postavila tamo.
Kreirala sam ju jer sam bila znatiželjna saznati što uopće vidim, i tko sa mnom gleda u istom smjeru.
Osim što sam se nagledala tuđih tanjura ovo ljeto, osim što sam meditirala sa slušalicama u ušima, popriličan broj sati provela sam buljeći u zid dok se svjetlost probijala kroz rolete.
Misli su dolazile. Opsjedale me. Neke prošle potpuno ispod umnog radara pa se vratile za nekoliko dana…
Rečeno mi je da previše razmišljam. Odgovorila sam da je mašta moj život, posao i alat egzistiranja u svijetu koji žudi za magičnim trenucima, a istih se boji.
Rečeno mi je da mi je sigurno najljepše u mojoj glavi. Djelomično točno. Jer postoje putevi uma kojima se ponekad ode. Zagubi. U tamu koja se upije u svaku poru bića dok čučimo u njoj.
2:28
Moja profesionalna deformacija je promatranje ljudi na društvenim mrežama i njihove komunikacije prema publici. Neki to zovu ‘zajednica’, i ajmo reći da i je ‘za jedno’. Fokus na tom jednom biću na profilu koje ga ispunjava. Često lišeno konteksta. Još češće emocija.
Moja mentalna igra zove se ‘da vidim kako običan čovjek gradi brend i gdje će ga rad, život i malo sreće odvesti’.
Promatram virtualne persone kako nožem sijeku selotejp na kutijama u kojima ne žele pripadati. A opet se spletom okolnosti, linijom manjeg otpora ubacuju u iste
Ponekad je to žudnja za popularnošću. Ponekad za pažnjom. Svedeno po isti nazivnik, dokazivanje sebi da se može zaraditi pljesak. Barem onaj virtualni. Lajk. Ta radnja iz treće perspektive izgleda kao prosječan performans jednog klauna. Uvijek sam se bojala tih bića.
2:47
Promatranje drugih brzo dosadi. Postane predvidljivo. Rijetki na vrhuncu odu u tamu da bi se vratili jači. Da budu lišeni vremena i prostora djelovanja. Da postanu priča. Brend. Persona.
Promatranje sebe… To je već opasnija igra.
Što ćemo pronaći na mjestima kojih se bojimo? U tami vlastitog identiteta konstruiranog iz okolnosti života.
Trenutak u kojem sam shvatila da je moje ime postalo odvojeno od one osobe koja nenašminkana poput beskućnice izvodi psa na pišanje bile su sekunde prepoznavanja na ulici, u marketu, na šanku… A još uvijek na marginama.
“Rekla mi je da ona tebe zna”, dobacila mi prijateljica u razgovoru znam li Tu i Tu osobu.
Dio uma svjestan je fenomena javnog djelovanja i medijskog spektakla. Događao se negdje drugdje, nekom drugom. Ne meni.
Najteže pitanje kojim sam prošla ozbiljan broj puta je bilo tko sam ja zapravo!? Tko sam sebi? Što ću napraviti od osobe koje bulji u zid, a što od osobe koja je pod reflektorima klikova na tjednoj bazi?
Kontemplacija koji dio sebe pokazati. U periodima života kad zaboravim jesti, kad spavam tek nekoliko sati dnevno, kad procesuiram riječi s glazbom, umijem se hladnom vodom, pogledam u ogledalo i uvijek vidim drugu osobu. Uvijek iste oči.
3:26
Kontemplacija koji dio sebe pokazati. Na mrežama gdje se secira svaka misao. Riječ. Tipfeler. Fotografija. Pogled. Misao. Čak i ona koja nije izrečena.
Promatranje sebe je opasna igra. Posebno kad se uzmeš za projekt.
Koji dio želim da se vidi? Kojih dijelova sebe se bojim? Koji dijelovi još uvijek čuče u tami i čekaju svoj trenutak?
Noćas sam odlučila da je vrijeme da se gleda moj film.
O žanru odlučuju dežurni kritičari.
4:11
“Molim te kad dovršiš materijale, pošalji mi.”
