Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Počeo je posljednji tjedan u ovoj godini. (Ubaci spontani aplauz.)
Ovo je 34. ponedjeljak da se kolumna pisala tijekom noći. U cijelom procesu naučila sam da volim sjesti za laptop i pročačkati po mislima u potpunom miru. Neke kolumne su se napisale same od sebe, nad nekima sam umno krvarila, a uz neke se reinkarnirala.
Tjedan koji nam dolazi u susret je tjedan rekapitulacija. Od danas kreće retrospektiva cijele godine po portalima, televizijama i ostalim medijima. Izvući će se najtraženiji pojam, najčitaniji članci, najsočniji skandali… Svatko od nas će izdvojiti nekoliko minuta ili sati da izvrti sve ono što se dogodilo, sve ono što se nije dogodilo i sve ono što se moglo dogoditi u ovoj nepredvidivoj godini.
Ova godina započela je bez ijednog konkretnog cilja jer nisam bila maštovita. Vjerojatno da ih je bilo, većina njih bi neslavno propala. Trenutno u pozadini uma na random playlisti čujem Robbieja Williamsa kako pjeva ‘I sit and talk to God/And he just laughs at my plans’. Složila bih se s njim.
Motivacijo – i bogu si teška!
Na drugoj godini faksa dogodio mi se klik u glavi kada sam počela promatrati društvo oko sebe i shvatila da želim više jer sam neprestano slušala priče kako se ne može. Ništa se nije moglo, govorili su moji vršnjaci koji i danas egzistiraju s roditeljima. Pojma nisam imala ni što je to ‘više’, ni kako izgleda. Imalo je imaginarnu formu do koje nisam znala kako doći. Iste godine na Interliberu sam kupila jeftinu self-help knjigu. Doslovno jeftinu, petnaest kuna.
Nisam sigurna je li me upravo ta knjiga, Načela uspjeha Jacka Canfielda, potaknula da krenem zapisivati vlastite ciljeve, no počela sam. Kod mene sve ozbiljno krene kao zajebancija, svojevrsni test same sebe da vidim mogu li se pomaknuti s mjesta. Nije uvijek uspješno.
Što može ciljati jedna dvadesetogodišnjakinja? Bolji prosjek ocjena s kojim dolazi stipendija, volontiranje u medijima, objaviti nekoliko članaka… Bila sam skromna i nemaštovita kao da dio mene uopće nije vjerovao sebi da je u stanju napraviti promjenu. Drugi dio si je dozvolio toliko isprati um da vjeruje da je sve moguće. Tvrda kohabitacija podvojenog identiteta mogla je početi.
S vremenom, uspješno sam ostvarivala veliku većinu zapisanih ciljeva, želja, snova… Prvi korak pri tom ostvarivanju je definiranje želje pa dogovor s motivacijom i disciplinom. Naizgled je sve to jednako, a u svojoj suštini je potpuno različito. Ako nema motivacije, disciplina se ne može stvoriti, a ako nema discipline izostaju rezultati. Najbolnije šamare realnosti sam dobivala kada bi se nešto ostvarilo, a tad bih shvatila da to više uopće ne želim. Nazvat ćemo to procesom sazrijevanja. Muškarce nećemo ubrajati u ovu jednadžbu.
U prošlotjednoj kolumni pisala sam o tome da je vrijeme da ustajanje u pet pospremimo u ladicu s mitovima koji nas neće transformirati u uspješniju osobu. Također, kako je Ines Madunić napisala, na početku godine smo bili uvjereni da ćemo postati bolji ljudi jer nam je pandemija onemogućila kretanje i život na koji smo do jučer naviknuli.
Stiže kraj prosinca, a mi još uvijek tražimo motivaciju u ponedjeljku koji nikad ne dolazi jer ipak nismo bolje osobe. S obzirom koliko nas je 2020. izmučila, danas potencijalno ne znamo tko smo uopće ni što želimo osim da se agonija s pandemijom završi.
Gdje ćeš biti 2021.?
Ovaj vikend sjela sam pogledati Netflixov Song Exploder, show koji je nastao iz istoimenog podcasta obrađujući metodologiju nastanka ultimativnih klasika suvremene glazbe. U mojim memoarima ova godina bit će upisana kao jedna od onih u kojima sam najviše živjela u svojoj glavi i na tepihu za jogu.
Omiljena aktivnost bila je slušanje pjesama bendova čije sam koncerte sanjala po desetak godina, a ove su službeno propali. Koncerti, ne bendovi. Rijetko što me vrati u tinejdžerske godine kada nam svijet činio da ga možemo imati na dlanu kao glazba koju sam slušala prije desetak godina. Taktovi svake pjesme uz koju sam koračala prema školi, slušala u busu na izletu podsjeti me kako tad nismo imali strahove. Najbitnije, nismo se bojali sebe.
Ove godine najviše sam slušala Killerse. Osim na mojim playlistama gostovali su jednoj epizodi Song Explodera. Gledajući u ekran TV-a, slušajući dekonstrukciju kako je nastala kultna When You Were Young zapitah se što ću u budućnosti raditi sa životom!? Što ‘čekam’ da dođe? Ili u aktualnom slučaju – prođe ispred nosa!? Kad je prestala ona beskompromisna hrabrost? Sjetila sam se svih onih godina kada bih većinu vremena bila neshvaćena tinejdžerica koja je sa slušalicama u ušima satima blejala u strop maštajući o životu kojeg danas imam ispred nosa, ali sam često kratkovidnija nego bih trebala biti.
Često se ove godine provlači pitanje: da možeš izabrati trenutak u kojem bi trenutno živjela, kako izgleda taj tren?
Cijeli mjesec razmišljala sam što bi me privremeno učinilo sretnom ili zbog čega bi mi srce bilo ‘na mjestu’!? Secirao se posao, navike, materijalne stvari, putovanja, Božić s obitelji, još jedan pas… Sjedeći na kauču, gledajući Killerse kako pričaju o svom putu i rasprodanim stadionima uprizorio mi se ‘aha moment’.
Večer je proljetna ili ranojesenska. Miriše na noć koja ne završava s jutrom. Dogovorila sam se s Anjom da se vidimo pola sata prije koncerta, no kasni jer nije mogla odlučiti koji bi alkohol ponijela sa sobom. Odlučila sam se nakon dugo vremena našminkati, ali to ne izgleda kako sam zamislila. Nadam se da u mraku to nitko ne primjećuje. Uspjela sam se uvući u omiljenu kožnu haljinu. Zaboravljam na ožiljke. Iz daljine vidim ju uspuhanu kako unaprijed smišlja ispriku, kaže pobjegao tramvaj. Zakolutam očima. Pivo je zaboravila u kuhinji na stolu. U daljini čuje se glasna glazba. Prilazim šanku s osmijehom. Anja mi uvijek govori kako imam ‘the thing’ s konobarima. Dobacuje da bi bolje bilo da bacim oko na menadžere ili tipove, kako ona kaže, na ‘mojoj’ razini. Doduše, titula im ne piše na čelu. Osim krkanima. Najdraži su mi muškarci koji ne ispituju previše, posebno ne o žeđi za životom. Ispijajući prve gutljaje džina gase se svjetla…
…ironija je da nas živima čine one najmanje sitnice koje smo do jučer uzimali zdravo za gotovo. Na koje smo bili toliko naviknuti da smo pretpostavljali da nam ih apsolutno nitko i ništa ne može oduzeti. Da ocu prepričam fragment misli i života kojeg trenutno ne mogu živjeti pošteno bi se nasmijao te rekao da je alkoholičarski gen utkan u moj lifestyle. Moj pokojni djed pijanac bi nazdravio u to ime.
Godine sam provela u vlastitim mislima koje su gradile svijet oko mene što me uvijek podsjeti na rečenicu iz Harryja Pottera: “Of course it is happening inside your head, Harry, but why on earth should that mean that it is not real?”. Različite vrste ovogodišnje izolacije vratile su me u misli iz kojih sam se stvorila. Mašta se manifestira u stvarnost kad s istom izgubimo doticaj.
Svakodnevno se zapitam izgleda li ovako odrasli život, je li to ‘to’? Što bi danas rekli djetetu u sebi, zašto ne živimo ono o čemu smo sanjali? Kad dolazi ‘pravi’ ponedjeljak? Čije dopuštenje zapravo čekamo? Hrpetina pitanja, a odgovori su najčešće u nama samima. Manifestiraju se osjećajem anksioznosti kada se ne ponašamo u skladu s vrijednostima jer nam intuicija sugerira pogrešan smjer.
S vremena na vrijeme, potreban nam je šamar realnosti da se podsjetimo tko smo i odakle dolazimo. Ako ste poput mene došli ni iz čega, najbolji osjećaj ikad je kad se s ovim iskustvom vratimo na početnu mentalnu točku. Samo iz njih ćemo moći krenuti u daljine o kojima, ma koliko god se trudili, nismo mogli ni sanjati.
Ne znam gdje ćemo biti 2021.
Za sebe sam sigurna: na šanku s ginom. Duplim.
