Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Dugo nisam pisala. Čak ni po papiru. Par misli sam pronašla u bilješkama mobitela. Stajale su tamo zapisane da ne zaboravim verbalizirati trenutak osobi. Kažu da imam izvanredno pamćenje, ali određene misli jednostavno bolje zvuče zabilježene u sadašnjosti. U posljednje vrijeme vidim da svi pišu. Više drugima nego sebi. U dužim i kraćim formama. Ponekad zastanem i nešto pročitam. Rijetko nađem nešto o čemu razmišljam danima. Tako sam očito podsvjesno odlučila uzeti svoje riječi sa sobom. Počela se svakodnevno pitati imam li uopće išta za reći?
Valjda je podsvijest odlučila da mora nadoknaditi život pa je odabrala biti prisutnija.
Tea mi govori kako je to normalno, odmaknuti se od sebe pa se vratiti. Čudno je, uvijek bilo. I usporeno. I intenzivno. Posebno nakon ovog razdoblja u međuprostoru. Kao da je jedan mikro svijet na pauzi i čeka pravi trenutak da oživi, i to se nikako ne događa. A paralelno živiš ili barem misliš da je tako. Gubeći se u sivoj svakodnevici. Gubeći osjećaj početka i kraja. Gubeći kontrolu nad vlastitim granicama. Dogodit će se kad najmanje očekuješ, i ostali klišeji.
Lipanj je bio zajeban mjesec.
Rekli su mi da sam navršila neke godine, a osjećam da tu brojku živim već dvije. Izbrisali su mi se brojevi kao mjerilo vremena. Počela sam ga dijeliti na ono prije i poslije svijesti. O smrti.
Ipak, tek nakon dvoznamenkastog broja razgovora sa stručnjakom i troznamenkastog broja dana provedenog skrivajući se od okoline između poznatih zidova koji počinju pucati. Promatrala sam te pukotine koristeći ih kao poveznicu sa stanjem uma. Napuklo je, ali na prvi pogled izgleda u redu. Samo manja oštećenja. Mogu ih zakrpati ili pustiti takvima. Ionako nitko ne primjećuje.
View this post on Instagram
Rekli su mi da izgledam opuštenije otkako sam se vratila svojim korijenima. To se očitava u promjeni vizualnog identiteta. Razmišljala sam o toj recenziji vlastite osobnosti. Neki vikend na televiziji su ponovno prikazivali Jedi, moli, voli. Ne sjećam se točno vikenda, ali znam da je bilo podne, a ja pod dekicom. Usred ljeta. Nekad sam voljela gledati blesavi televizijski program vikendom ujutro. Izgubiš pojam o vremenu. Osjećaš se korisno radeći nešto beskorisno. Mrzim sav sadržaj koji podliježe određenoj ekstazi publike pa Jedi, moli, voli nikad nisam gledala od početka do kraja. Nisam ni fan filmova snimljenih po knjizi. Dva od dva pa eto me, gledam ženu koja je odlučila da joj život treba krenuti drugačijim smjerom od prethodnog. Svaka kriza identiteta ikad. Govori joj lokalni medicinar da ako je sretna da se treba smijati svim unutarnjim organima, čak i jetrom.
O svojoj jetri ne želim razmišljati. Sjetila sam najboljeg prijatelja koji taj osjećaj naziva bol u kurcu. Valjda to od toga dolazi ta opuštenost. Prigrlila sam evoluciju vlastitih emocija da se prestanem opterećivati glupostima. Čak se u posljednje vrijeme upitam hoće li nešto biti bitno za pet godina… I onda kažu da nam jeftini citati i treneri suvremenog života ne ispiru mozak.
Lipanj je bio zajeban mjesec.
Nazvala sam majku i rekla da joj se bivši muž zaručio. Odgovorila mi je da je to odličan tajming jer je odlučila vratiti djevojačko prezime. Zakolutala sam očima propitkujući postajemo li luđi s godinama. Uz nekoliko poruka da mi se otac zaručio morala sam nadopisati da nisam drogirana jer sam ih poslala s INmusica. Nitko nije vjerovao – da nisam drogirana.
U ožujku smo sjedili u riječkoj Filodrammatici, cappuccino i mala s mlijekom, sok. S obzirom na to da pijemo kavu u mom studentskom gradu pitao me kad da očekuje povrat investicije u moje obrazovanje. Odgovorih da će mu se vratiti kroz život. Nasmijao se. Prošlo je deset godina otkako smo stol, drugi s desne strane uz prozor, iz porečkog M-a preselili na neke druge lokacije koje nisu bile naše, ali razgovori jesu. Pitala sam ga je li napokon odlučio gdje će živjeti. Odgovorio je da će znati do kraja godine. Govori da je donio određene odluke jer ne zna što ga očekuje. Izbrisali su mu se brojevi kao mjerilo vremena. Počeo ga je dijeliti na ono prije i poslije svijesti. O smrti.
Istovremeno do nas otac i kćer. Kava i sok, dva kolača. Procjenjujem da mala ima četiri godine, možda je tek navršila pet. Muči se s tim komadom torte. Gledam ih u njihovom vremenu i prostoru kao da mi prošli život prolazi ispred očiju. Život poprimi novu dimenziju kad shvatiš da je isti predivna ironija.
Rekli su mi da sam navršila neke godine, čak sam isto pročitala u čestitci u kojoj mi je poručeno da roditelji ne moraju biti uzori, ali mogu pokušati biti primjer. Čitala sam te napisane riječi na papiru pitajući se gdje su moje. I koliko mi je ostalo još vremena…
Lipanj je bio zajeban mjesec.
