Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Jedna od najkorisnijih stvari koje sam iskustveno naučila u životu je ta da ne postoje propuštene prilike i da to, za svoje dobro, zaboravim jednom zauvijek. Svim srcem ne vjerujem već neko vrijeme da postoji samo jedan put do nečega i ne vjerujem da postoje prilike koje, kada ih propustiš, propustio si priliku života i više nikada nećeš moći doći do cilja, nego će ti jedino ostati da se zauvijek pitaš „što bi bilo kad bi bilo“, najbeskorisnije pitanje od svih. Taman posla.
„Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo, jer neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.“, stoji u Dervišu i smrti. I kada je o nekom drugom riječ, kristalno ti je jasno da ravnice nisu mogle biti manje, da je besmisleno pitati se jesu li brda mogla biti niža i da je glupo očekivati od samoga sebe da i noćima putuješ po tim istim brdima koja nisu mogla biti niža i po tim istim ravnicama koje nisu mogle biti manje. A nisu, samo zato da taj netko ne stigne na vrijeme. Zašto smo onda puno stroži kada je o nama samima riječ?
Olakšala sam si život i to prilično, onoga trenutka kada sam shvatila da prilika ima a ma baš iza svakog ugla i da fantastične ideje padaju na pamet svakodnevno. Zašto ne? Bilo je situacija koje sam u životu jako htjela da se dogode, strepila sam nad njima danima i noćima, mozgala i kalkulirala i tu valjda jednu jedinu stotinku sekunde u kojoj sam samo trepnula, izmaknulo mi je točno za tren i točno za onoliko koliko nije ni bilo moje da se dogodi. Bilo je i nevjerojatno fantastičnih prilika kojima sam rekla „ne“ samo zato jer mi je nešto govorilo da na spisku onoga što želim od života, ali i onoga što ne želim, nešto u podvučenom totalu života ne bi štimalo. Imam osjećaj da su najbolje stvari tamo negdje korak iza one neke dobre opcije na koju pristaneš i koja nije baš to što si htio, ali poslužit će. Tamo negdje iza te crte koju se često ne usudimo prijeći i time odbiti nešto što je tek „ok“ i čekati nešto što će biti savršeno, a nitko ne garantira da će ikada doći.
A sve više znam da je najvažnije od svega ne opterećivati se time je li nešto moglo, trebalo, smjelo. I da se od Iloka do Dubrovnika može doći na milijun načina i milijunima putova. I nema jednog pravog ni krivog puta, a ostavljam otvorenu i opciju da se tamo negdje na pola predomisliš oko toga kamo uopće želiš stići. Jer svaki put je pravi ako mislimo da je pravi i svaki put je krivi ako mislimo da je krivi. I čini mi se da baš sve radimo točno kako treba, mada se nekad čini besmisleno. Ali „Čovjek je proklet i žali za svim putovima kojima nije prošao, a tko zna što bi me i tamo čekalo“, davno je zaključio Selimović. A ma po kakvoj stazi hodali, po kakvim ravnicama i brdima, oni negdje i nekome ipak vode, pa sve i da smo najveći baksuzi. A nismo valjda baš najveći.
