Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
(Kolumna možda sadržava spoilere! Čitanje na vlastitu odgovornost.)
U svakodnevnom pretraživanju interneta kopkalo me što je toliko posebno u novom filmu kojem glumi Lady Gaga, osim što je nakon dosta vremena svjetska pop zvijezda zaplivala glumačkim vodama. Trailer filma poslao je jasnu poruku da pripremim barem dva paketa papirnatih maramica i otpustim kočnice ako mi dođe da se u kinu jecajući gušim u suzama.
Otišla sam u kino i pripremila ni manje ni više nego tri paketa maramica, od čega je jedan u startu bio namijenjen da obuzda moju prehladu i povišenu temperaturu. Djevojka do mene mogla je pomisliti da plačem od uvodne špice.
Bradley Cooper kao zapušteni glazbenik plavih očiju dubokog glasa zaljubljen u dno čaše i Lady Gaga, žena koja zna da u životu može mnogo više od trenutne situacije u kojoj se nalazi. Na početku mi se film činio kao da sam ga već jednom, ne tako davno gledala, čak i proplakala.
Ali, to nije bio remake iz 1976. već moj život.
Upoznali smo se pripiti, kad sam ga ugledala u gomili njegovih prijatelja i poznanika koji su svi izgledali jednako, osim njega. Mogla bih upotrijebiti metaforu da je izgledao kao da je ispao iz filma, baš ovog A Star Is Born, plavook, crnokos i pijan.
Nakon dvije godine živjeli smo taj život na rubu glazbe, alkohola, poezije i proze. Filmska idila svakom ispijenom bocom postajala je drama, svaka drama nakon određenog vremena prerasta u tragično emocionalno sakaćenje obavijeno mirisom viskija i dimom cigareta.
Gledam film na velikom platnu, a kroz misli mi prolazi jedna od svirki koju sam jedva pr(e)oživjela. Ta noć trebala je biti noć sreće, ljubavi i proslave uspjeha, nešto poput šlaga na torti višemjesečnog truda i odricanja, a pretvorila se u zonu sumraka kad sam voljenu osobu izvlačila iz vlastite rigotine, polijevala vodom da dođe k sebi, no ona je bila u nekim drugim dimenzijama.
Dok sam jecajući proživljavala agoniju s upitnicima nad glavom kako netko može govoriti o ljubavi, a onda se neprestano spoticati na slabost ovisnosti u meni su se miješali osjećaji sažaljenja, tuge, bijesa i razočarenja.
Gledajući kako se glavni protagonisti filma koprcaju u svojoj ljubavi i nesreći kako se dvije izgubljene duše tako lako pronađu da se unište do kraja u istom trenutku su me nanovo obuzimale emocije bijesa i prijezira.
Bijesa, na samu sebe jer sam bila jednako kratkovidna da razlučim što je inspirativan život s umjetnikom, a što je emocionalno zlostavljanje i mučenje same sebe, zaslijepljene ljubavi koja se prospe daškom glamura tek kad je na velikom platnu ili koricama knjiga. Nikako u stvarnom životu.
Bijesa, na samu sebe jer nisam uvidjela neproporcionalnost davanja ljubavi jer je mojoj Ljubavi draža bila ljubav prema drugim stvarima ženskog roda – dnu čaše, tabletama i ostalim opojnim sredstvima.
Moja preklinjanja, moljenja, razgovori i objašnjavanja gotovo uvijek su tupo odzvanjali u tišini sobe kao pozadinski zvuk viziji da nemam pojma o čemu pričam jer istinske rock zvijezde žive na rubu kako bi mogle okusiti taj patnički umjetnički život da ga pretvore u remek-djelo.
Prijezir, iz želuca, na granici s gađenjem počela sam osjećati prema holivudskoj produkciji koja je nas žene uvjerila, tj. pokušava kontinuirano uvjeriti, kako postoji dašak glamura ako si u vezi s muškarcem koji je destruktivan, za sebe i okolinu, ovisnik o drogama i alkoholu…
Ali, hej, kaže Hollywood, ipak je on plavook, crnokos, zgodan i k tome – glazbenik! I ti si, kad se on ne bori sam sa sobom, njegova muza. Jer žene vole ono što nemaju, a „doma“ najčešće imaju ono za što će Hollywood reći da je prosječno: momak sa „normalnim poslom, normalnim navikama“ te nedovoljno dobar.
I Bradley im (nam) je to omogućio – da se na dva sata zavaramo da želimo makar djelić tog života, života preko svih rubova racionalnog, ljubav koju ćemo živjeti da nas uništi jer ako nas ne dokrajči – je li bila vrijedna življenja?
Teško je ulaziti u polemiku zašto netko plače dok gleda film, no usudit ću se napisati da bi svaka druga djevojka koja je došla pogledati ovu modernu bajku tragičnog kraja željela jednom, na sekundu okusiti taj divlji život gdje ne postoji sutra.
Provjereno, doista ne postoji dugoročni prosperitet i održavanje takvog odnosa.
Odnos u kojem nijedna osoba ne želi priznati da je u njoj problem – jedna koja je umislila kako je njena životna misija popravljati ljude za opće dobro, a žene su češće te koje zaglibe u misiji „ja ću njega promijeniti“, a u međuvremenu druga osoba je prepijana ili mamurna da se nosi sama sa svojom destruktivnom osobnosti.
Dok sam vrtjela svoj film te nakon pogledanog „filma godine“ načula sam „bar je bio dobar prema njoj, nije ju tukao“ komentare na koje sam se zapitala jesmo li kolektivno otupjele kad nam se prezentira ovakva moderna bajka jer odnos može biti toksičan na više razina od „pala sam niz stepenice, nije to ništa strašno“.
Posipanje konfetima i glamurom ovakve priče s izvrsnim pozadinskim pjesmama stavlja žene u poziciju da na trenutak pomisle kako je Jackson Maine zapravo žrtva života jer se njegova alternativna osobnost i rokerski duh ne uklapaju u funkcioniranje glazbene industrije 21. stoljeća.
U suštini, zvijezda je rođena, no pod koju cijenu?
Ako filmski narativ sagledam površno, jesam li se zabavila dva sata u kinu – jesam, no ako zagrebemo ispod površine onog što nam prolazi ispred očiju film ne govori previše o istinskoj zvijezdi, ženi mazohistici koja je pregazila sve svoje emocije kako bi stala uz muškarca koji joj od početka njezine karijere govori tko i što bi ona trebala biti. Valjda jer on zna bolje od nje.
Priča o ženi, koja ganja svoje snove, uokvirena je muškom destruktivnosti koja biva kažnjavana jer voli, jer se brine za njega…
Priča o istinskoj junakinji ovog filma biva marginalizirana od strane muškarca i njegove ovisnosti koja za opravdanje, paravan koristi njezinu bezuvjetnu ljubav.
Zvijezda je rođena je ljubavna priča s elementima horora, zavodljiva poput jedne čaše alkohola koji će nas uništiti ako mu ne nađemo mjeru u skladu s osobnim kapacitetom.
Moja ljubav se u međuvremenu otrijeznila, a najintenzivniji način za živjeti umjetnički život s tu i tamo pokojom patnjom je – (pro)živjeti svoj.
