Od mikrofona do političara: Kako je politika postala novi showbusiness?

Piše: Andrea Tintor

Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.

Živimo u trenutku u kojem su mediji i oči publike uprte u političare. Opet je došlo razdoblje kada se više priča o ženskom tijelu nego napretku i prosperitetu. Bitka se vodi oko ideologije, a ne o rješavanju problema i iznošenju konkretnih strategija.

Nedavno mi je frendica suptilno poslala poruku zašto ne pišem o političarima, a ja sam se zapitala zašto bih?, no ipak me kopkala ta tema koja je upravo dosegnula vrhunac popularnosti.

Prolazim preko raznih Instagram storyja danas, a na njima dokumentirana debata Plenkovića i Bernardića. Iskreno, iznenadilo me. Jesam li postala toliko stara da je politika postala jedan od kanala zabave mojih vršnjaka? Ljetna TV shema je u điru pa nema ništa pametnije na televiziji? Ili jednostavno, moja generacija se polako počinje politički aktivirati?

Lampica da bih ipak mogla napisati koju o političarima upalila se kada sam ugledala video Plenkija kako samouvjereno korača Markovim trgom odgovarajući na pitanja po uzoru na Vogue. Premijer se složio s dodijeljenim nadimkom pokazavši da je i on čovjek od humora, a video pod nazivom Nećemo o poslu ukazao je na državnika koji je zaposlio odličan PR tim. Došlo mi je da ustanem sa stolice i zaplješćem genijalnosti koja se napokon događa kod nas, a ne samo u SAD-u, jedino nam još nedostaje kvalitetan talk show.

Političari koji poprimaju karakteristike celebrityja u svijetu nisu nepoznanica, počelo je to još s Billom Clintonom i njegovim gostovanjima po kasnovečernjim showovima te sviranju saksofona. Po školskoj definiciji, celebrity političari su javne osobe koje uzimaju elemente popularne kulture kako bi se svidjeli publici, odnosno glasačima.

Politika konotira kao nedostupna, sterilna i prljava, a civilno društvo u politici ne nalazi ništa hvalevrijedno tako da se ne može ni identificirati s političarima. Ako govorimo o pop-kulturi, tu se priča drastično mijenja.

Pop-kultura je zajednička platforma svih ljudi jer svi konzumiramo medijski sadržaj pa imamo i omiljene knjige, filmove, glazbu… Ako državnik otvoreno govori da voli Alana Forda, omiljeni glumac mu je (bio) Boris Dvornik i igra košarku to ga stavlja u “i on je jedan od nas” poziciju. Samim tim, jednostavnije se identificiramo s dotičnim.

Ako je netko uspio stvoriti kult popularne državne ličnosti onda je to Obama, čija je kampanja od starta kreirana u smjeru da se prikaže kao “običan” čovjek, celebrity, muškarac sa stilom i humorom, savršenom ženom aktivisticom i humanitarkom te idealnim skladnim brakom i obitelji. Ne mogu reći da je od državništva napravio reality show, ali nije bio ni daleko jer će sva buduća pisanja o njemu biti s naglaskom kako je upravo on bio najcool američki predsjednik ikad.

Instrumentalizacijom privatnog u svrhu dopiranja do birača političari se koriste kako bi pokazali da je njihov život savršen pa tako birači vide uzora, očinsku figuru. Ili prikazuju svakodnevni život kao nesavršen kako bi se glasači mogli poistovjetiti s tom nesavršenošću

Pop-kultura i politika vole se potajno, koliko god bježale jedna od druge. Oduvijek, kada je trebalo malo ispeglati imidž političara on bi se magično našao na naslovnici glossy lifestyle časopisa s unučićima ili suprugom koja je do tad skrivana od očiju javnosti, a njih dvoje vole se najviše na svijetu. Čitateljice bi se automatski raznježile i pomislile “Ah, kako dobar čovjek” ili zakolutale očima.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Andrej Plenković (@plenkovic.andrej) on

S druge strane, pop-kultura i politika su premrežene tabloidnim novinarstvom koje najviše voli dobar skandal. U hrvatski političari preljubništva i afere skrivaju do trenutka dok mediji ne dođu u posjed intimnih poruka, no globalno politički skandali nisu nepoznanica. Primjerice, kult Clintonovih nastavio se zbog seks-skandala čemu mogu zahvaliti društvu koje se hrani medijskim spektaklom.

Moć popularne kulture u politici

Adorno i Horkheimer (op. a. izvukla sam malo referenci s faksa) pisali su da je popularizacija državnika i političara počela još s imperatorima poput Cezara, a razvojem medija takav kult ličnosti usmjerio se na glumce i pjevače od dvadesetih do osamdesetih. Prema njima, da bi osoba bila okarakterizirana kao celebrity iza njega je morao stajati rad vrijedan medijske pažnje (osobni uspjeh, poslovna karijera, pjesme, filmovi, knjige, scenariji, predstave…). Međutim, razvojem interneta i društvenih mreža pojedinci postaju poznati zbog toga što se priča i piše o njima, nikakav rad iza toga ne mora stajati. Tako danas razlikujemo produkcijske i konzumerističke slavne ikone koje su namijenjene isključivo za marketinške aktivnosti poput influencera.

Političari su se polakomili za svojih petnaest minuta slave i raznim naslovnicama otvarajući novi prostor komunikacije prema svojim biračima. Ipak, ni celebrity nisu imuni na moć koja dolazi s politikom pa tako imamo sve više pjevača, glumaca koji žarko žele biti političari i imati moć donošenja odluka prema vlastitim svjetonazorima.

U to jesu li nekome namjere časne ili ne uopće ne ulazim, ali zanimljivo je kako se mikrofon i zabavljačka pozornica privremeno zamjenjuje svjetlima reflektora političkih skupova i izvikivanju raznih slogana.

Celebrity (pjevači, glumci i dr.) već imaju publiku koju mogu lakše mobilizirati u potencijalne glasače pa tako danas imamo ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskija bivšeg komičara te domaće pjevače Kekina i Škoru u utrci za političke fotelje.

Širom otvorena vrata celebovima da uđu u diplomaciju među prvima su otvorili Angelina Jolie i Bono Vox kreiravši imidž ultimativnih humanitaraca modernog doba, a nakon što je njihova popularnost sve više rasla mnogi političari su shvatili da su celebovi izvrsni ambasadori.

Politički marketing je, osim analize podataka i ispitivanja javnog mijenja – umjetnost. U posljednjoj kampanji Hillary Clinton je oko sebe okupila hordu najjačih celebrityja, pravih ikona pop-kulture predvođene s Beyoncé, međutim kampanja ipak nije rezultirala pobjedom. Možda da su vrijednosti kampanje formirane na način da je komunikacija bila usmjerena za Hillary, a ne isključivo protiv Trumpa ishod bi možda bio drugačiji.

Trenutno gledamo sličan scenarij u kojem se celebrityji, ovog puta na čelu s Taylor Swift koja je do sad šutjela o vlastitim političkim stavovima, ponovno udružuju protiv Trumpa prijeteći mu da se pripremi na poraz. Očekujem show epskih proporcija ako Trump ponovno pobijedi što nije nemoguće.

Na domaćoj sceni ostalo je još nekoliko dana bitke za prijestolje koje će biti obilježeno kalkulacijom otvaranja granica, potencijalnih samoizolacija, prebacivanja ideoloških loptica s jedne na drugu stranu…

Objektivno gledajući žao mi je što nemamo jačih celebova u izborničkoj utrci, ali primjećujem kako nas poprilično zabavljaju oni koji su javno pokazali srednje prste, oni koji drame, oni koji plešu na valu populizma koristeći ženska prava da se još malo profiliraju…

Epidemiološka situacija je još uvijek pod popriličnim upitnicima, industrija zabave nas još uvijek ne zabavlja na načine koje bi trebala, ali je zato politika preuzela vodeću ulogu showbusinessa – show se odvija, a businessu ćemo svjedočiti nakon nedjelje kad krene trgovina glasovima i mandatima…

Let the games begin.

LifestyleKolumneOd mikrofona do političara: Kako je politika postala novi showbusiness?

Facebook

99,687FanovaLajkaj