Srijedom čitajte kolumnu Katarine Marjanović, autorice bloga, studentice kroatistike, kolumnistice, kreativke i vječne zaljubljenice u lijepe riječi, pozitivne ljude, tipkovnice, kamere, fotoaparate, pisanje, ženske stvarčice i ostale jednoroge. Osim ovdje, pratite je na Facebooku, blogu i Instagramu.
Nisam (srećom) pokupila sva moguća iskustva i znanja ovoga svijeta, pokupila sam ih onoliko koliko ih stane u ove moje 24 godine. Neke teške situacije su me mimoišle, neke sam ja mimoišla sve pogledavajući jesmo li na sigurnoj razdaljini, a neke sam pošteno zagrlila i kako stvari stoje, opet bih sve do u detalj, sve do u razočaranje, sve do u neprospavanu noć, sve do u poruku i sve do u seen, ako je to jedini put koji je vodio do svega danas. Promijenila bih eventualno jednu stvar, popisala bih naslove svih knjiga koje sam do sada pročitala, ali ako mi to za život ostane najveća tuga, neka je.
Još uvijek jače nego te neke teške situacije, zagrlila sam one lijepe situacije. I one ljude za koje znaš da se i svijet okrene naopako, oni će te i dalje tagirati na meme fotkama, čuvati tvoje najružnije sramotne slike i screenshotove i razumjet ćete se u otprilike dva pogleda, čak i kada oboje nosite sunčane naočale. A kad kaže: „Mislila sam obući znaš onu majicu na znaš one hlače“, najbizarnije od svega, ti ćeš točno znati koje su to hlače i koja je to majica. Njih, i onu neizostavnu kategoriju koja će ti i tijekom apokalipse pogledom preko ruba naočala govoriti da poneseš kišobran jer će padati kiša i da ga slučajno ne izgubiš. I izgubit ćeš ga naravno, k’o sav pošten svijet.
I opet bi i tu sve do u detalj, sve do u smijeh, sve do u neprospavane noći, sve do u meme koji te osramotio pred cijelim Fejsom i tetom iz Njemačke, sve do u zaboravljeni kišobran, sve do u sve one trenutke zbog kojih ćeš se jednoga dana imati čega sjećati. Jer, mada dragi Bog zna kolika sam kolekcionarka štikli, nije neka tajna da one baš i neće jednog dana biti nešto što će se računati. Računat će se ljudi. Računat će se uspomene i osjećaj da si proživio svoje potencijale na svim poljima. Računat će se: „Kupi mi nešto slatko“ i čokolada koja te čeka na stolu za 15 minuta kad se vratiš u sobu. Računat će se svi oni ljudi koji uskoče kao inspiracija za izazivanje emocija, mada ti se samo tren prije toga činilo da najsuvislije što ti mozak može u tom trenutku napisati za kolumnu glasi otprilike: „Afrika paprika.“
