Svake nedjelje čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Prije nekoliko godina na histeriju oko određenih događanja odmahnula bih rukom plitko pomislivši zar ljudi nemaju pametnijeg posla od gledanja prijenosa uživo tamo nekih utakmica, vjenčanja, pogreba (ima li toga?) i tom primisli indirektno osudila sve ljudi koji to rade misleći da su jednostavno idioti.
Danas ne mislim baš tako. Također, ako mislim da ljudi nemaju pametnijeg posla od gledanja kraljevskog vjenčanja bez dovoljno dobre argumentacije, e pa onda nisam ništa bolja od njih kad sam za tjednu temu kolumne izabrala baš tu temu.
No, pokušat ću da se ovotjedna kolumna dotakne maaalo dublje problematike, a ne bude (samo) o vjenčanju princa Harryja i Meghan Markle.
Primjerice, jeste primijetile Davida Beckhama? I ja mislim!
Industrija zabave je industrija u koju su uprte oči sve oči svijeta, iako ako se podvuče crta nije materijalno najjača. Ipak, ima nešto u svijetu zabave, glamura i kiča da se za tim potiho pati, da se želi tih pet minuta slave, svjetla reflektora, dizajnerske haljine, torbicu kakvu ima Chiara Ferragni, guzicu Kim Kardashian…
Društvo je naučeno da najviše želi ono što ne može imati, posebice žene. Vjerojatno se iz toga rodila priča kako djevojčice sanjaju da postaju princeze te da ih princ na bijelom konju spašava. A iz toga je proizašla ironija da žene s takvim stavom upoznaju isključivo konje jer ne vide širu sliku vlastitog života od dobre udaje.
Posljednjih nekoliko mjeseci, od službenih zaruka, medijske i sve ostale oči uprte su u kraljevske zaruke i vjenčanje. Ta vjenčanja imaju toliku nesreću da se prenose uživo, a koliko je došlo do mene preko društvenih mreža, negdje u Bosni organizirao se event prijenosa te samog slavlja, da uzvanici ako već ne mogu biti prisutni na pravom vjenčanju, budu dio ovog povijesnog događaja.
Opet se vraćam na to da čovjek najviše potiho pati za onim što ne može imati ili jednostavno labilan da bude uvučen u medijski spektakl koji mu se nudi.
Otvoreno priznajem da je ova tema savršeno, klikabilno sjela u pravo vrijeme jer je kraljevsko vjenčanje aktualnija tema od jagoda koje koštaju kao suho zlato. Priznaj da su jagode u pitanju, ne bi kliknula na ovaj članak…
Tek je nekolicina subotnje prijepodne odlučila provesti negdje drugdje što ne podrazumijeva veliki ekran – primjerice u marširajući s transparentima po metropoli veličajući ne baš transparentne stavove, čitajući dobru knjigu, u društvu obitelji, završavajući projekt za ponedjeljak, pišući poslovni plan za vlastitu firmu…
Dok tamo neki par na kraljevskim dvorima ozakonjuje vezu, tebi ispred nosa manja skupina ljudi pokušava provući kojekakve referendume i povorke koji uvijek uspiju pronaći način da nekom drugom oduzmu ljudsko pravo jer su, prema njihovom mišljenju, drugotni.
Sasvim slučajno su se ta dva događaja poklopila isti dan, no ono što je krajnje otužno je što u 21. stoljeću obrazovanja, tehnologije, napretka, političkog pluralizma, mogućnosti da svi ostvarimo svoj potencijal dio ljudi odluči kupiti kokice, uzeti daljinski (nemojte samo: Moglo se pratit preko YouTubea) i gledati prijenos vjenčanja osoba koje nemaju apsolutno nikakve veze s vašom egzistencijom. Dok se s jedne strane odvijaju krucijalni događaji za društvo i državu u kojoj živimo, s druge okrećemo glavu na drugu stranu ne mareći za ono što nam je ispred nosa.
Na svu sreću, kraljevska vjenčanja su jedina koja se prenose, britanski marketinški trikovi, jer da se narod i medije pita svaki vikend bi gledali vjenčanje na razini Jolie-Pitt, pa posvajanje, pa prevara, pa razvod, pa vjenčanje nekog drugog celeba, pa razvod, pa pogreb, pa vjenčanje lokalne posvuduše… Drama. Nitko više ne bi ni pogledao Big Brother.
Gledajući ono što ne mogu imati, poklonici medijskog spektakla i zagriženi ljubitelji žutila, zaboravljaju na ono što imaju ispred nosa, preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.
Želim vjerovati da Meghan nikad nije razmišljala kako želi postati princeza (vojvotkinja, pardon), kako sanja da ju iz nevolje izbavi princ već da joj je fokus bio ostvariti se kao glumica, ostvariti vlastiti potencijal, a sve ostalo što se dogodi ili ne dogodi ovisi o životnim strujama.
Osobe koje ostvaruju svoje ciljeve i snove, osobe kojima se zavidi jer se nije vlastitu guzicu posjelo i zagrijalo stolicu, osobe koje slušaju kako “blago njima, njima je lako” nisu sjedile s daljinskim da bi gledale prijenose kraljevskih vjenčanja već su vlastito vrijeme uložile u stvaranje najbolje verzije sebe.
Uopće nije potrebno nikoga imenovati, no sve globalne, ali i lokalne “face” koje mijenjaju svijet i društvo fokusirane su na sebe, svoju viziju i misiju. U mom slučaju je to pisanje vlastite kolumne, s vlastitim stavovima koji će možda naići na osudu bez da čitam druge hrvatske kolumnistice i pitam se kakve bi reakcije bile na moje stavove i drugačije perspektive jer se nikad nisam osudila napisati drugačiju perspektivu javno… Željela sam izražavati vlastite stavove, upravo ih izražavam u šezdesetinekoj kolumni.
Pomalo motivacijski isprazno, no ako nam je fokus isključivo usmjeren u ljude oko nas, umjesto nas samih, nećemo ostvariti apsolutno ništa niti ćemo išta razvijati osim zavisti koja će na kraju, kroz desetljeća evoluirati u čangrizavost i kronično nezadovoljstvo vlastitim životom.
Najlakše je uzdahnuti nad divnom Meghaninom vjenčanicom, divnim Harryjevim pogledom koji oživljava mit da su bajke moguće, no što svatko od nas radi da bi ostvario vlastitu “bajku” jer ti si Ti, a Meghan je… Ne znam što je, ali znam da i dalje nije ti.
I, jesi li gledala jučerašnje vjenčanje!?
Nisam ni ja.
(Ali je poslužilo za kolumnistički iskorak i drugačije perspektive.)
