Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Sjedila sam u kuhinji unajmljenog stana od tridesetak kvadrata i dvije prostorije. U prizemlju, lijevo od lifta. Zid sobe dijelio je moju intimu i glavni hodnik u kojem sam čula svako otvaranje poštanskog sandučića…
Gledala sam u prazan dokument koji je trebalo ispisati riječima s obzirom da je netko s druge strane jednog e-maila odlučio kako je moje pisanje dovoljno dobro da bude čitano od šire publike.
Znači tako izgleda kad dobiješ što želiš, ne znaš što bi sa sobom zapravo.
Prečesto čujem klišej kako je ‘ovo tek početak’, korišten od pojedinaca koji dvadesetak godina nešto započinju. Kad i kako uopće raspoznajemo te početke – intuicijom ili svjesnim odlukama?
Danas, nakon točno pet godina, gledam u prazan dokument koji treba ispisati riječima s obzirom da mi ponekad iskoči poruka na društvenim mrežama s pitanjem kad će nova kolumna. Neki dan je eskaliralo do mjere da me pitaju za knjigu, a ja kao da još uvijek čekam nekoga tko će me politi hladnom vodom i prebaciti u neku drugu realnost.
Istrenirali smo se razmišljati unaprijed da dok gledamo u budućnost često zaboravimo na važnost procesa. I zato na prethodna pitanja često ni nemam odgovor.
Sjedeći ispred ovog praznog dokumenta skupljajući misli pozadina uma sugerirala mi je pitanje – što bi napisala da je ovo posljednja kolumna koju ću napisati?
Pet godina pisanja je 260 tjedana sastavljanja, rastavljanja, nepromišljanja, frustracija i dvojbi, inspiracije i traženja te jedne riječi koja nikad ne dolazi;
dani sumnje u vlastite misli, neprestano traženje tema koja rezoniraju s mojim interesima o kojima bih mogla pisati… Procesi propitkivanja o smislu rečenica i životu općenito. Motivacija da moj medijski prostor bude i – tvoj medijski prostor.
Pet godina pisanja je nošenje s osjećajem odgovornosti da stojim iza onoga što napišem bez obzira na posljedice koje me očekuju, najčešće u obliku tema po forumu, dekonstrukcije mojih riječi i anti-promotivnih kampanja oko mojeg lika, malo manje djela.
Onoj osobi koja je sjedila u kuhinji niti ne sluteći što ju čeka danas zahvaljujem na konzistentnosti jer uvijek se provuče premisa što bi poručili mlađoj verziji sebe pa se odgovori vrte oko filozofiranja da bi toj osobi rekli da bude hrabrija, sigurnija u sebe… Kao da joj se neka naknadna pamet obraća.
Ponekad bih vratila vrijeme samo na pola sata da popričam s tom studenticom novinarstva i demistificiram procese vlastitog umiranja. Ta verzija je bila odvažnija i hrabrija od ove danas, često mi se obrati s ‘ne seri’ kad krenu kvartalne krize identiteta. Da ne umre u potpunosti brinu se ljudi u kojima živi kroz uspomene koje smo proživjeli, i oni s kojima se nove stvaraju.
Ta osoba je ona koja će vjerojatno jednoga dana napisati knjigu kad odluči da je vrijeme za taj korak. Ova koja trenutno piše ove rečenice samo je ostvarenje vizije, iz vremena kada ništa drugo nije bila opcija.
Što je meni moja kolumna dala?
Produžetak života, koji se iz mašte pretvorio u stvarnost.
I da se danas prekine, vrijedi svake riječi.
* osobi koja je s druge strane e-maila odlučila da je moje pisanje dovoljno dobro da bude čitano od šire publike. Vrijedilo je. I (za)uvijek će.
