Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.
Nedavno sam, nakon dugo vremena, popila kavu sa svojom starom prijateljicom Baricom. Dugo se nismo uspijevale sastati, ne jer nismo htjele, već jer smo obje previše zauzete, a pogotovo Barica. Barica ima supruga, petero djece, dvije mačke, psa te svekra i svekrvu. Čekala sam je više od pola sata u kafiću, skoro sam se i naljutila jer je prešla svaku mjeru s kašnjenjem, no kad sam je vidjela, šutke sam zašutjela. Barica je očito navukla na sebe prvo od garderobe što je vidjela ispred sebe kad je ustala. Sve mi se čini, no neću spekulirati, kako je došla na kavu u sinovljevim čarapama, suprugovoj košulji, svekrvinoj suknji, a sve je dodatno začinio kćerkin najnoviji „in“ šešir, baš kao i fluorescentni ruž. Barica ne izlazi često. Vjerujem kako je ruž bio izraz toga što se htjela dotjerati, no njena odjevna kombinacija možda bi prošla pojedinačno, no ovako je odavala dojam ekscentričnosti. Barica je toga svjesna, usput je i humoristična te mi je samo lagano namignula: „Ako ti je neugodno, reci svima kako mi je Josipa Lisac rođena sestra, tada će te tražiti i autogram.“
Nadalje, umjesto kave u devet ujutro, Barica je naručila pivu od pola litre. „Ne brini, nisam u međuvremenu postala alkoholičarka. Samo, tko zna kada ću idući put na pivo?“ Slatko sam se nasmijala te smo tako nastavile razgovor. Točnije, monolog. Inače, tko god me malo intimnije poznaje, zna kako imam manu, a ta je poprilično brbljanje te kako ljudi od mene rijetko uspiju doći do riječi. Svim silama se trudim popraviti tu manu, a Barica mi je došla kao dobar test. Barici je pod hitno trebalo da se pred nekim ispuše, a da je taj netko ne zove mama ili potražuje čiste hlače, ručak, masiranje križa ili brzopotezni seks. Tako smo si obje dobrodošle. Moram vam reći kako sam čitavo vrijeme jedino grcala od smijeha, ni riječi nisam progovorila. Stoga ću ovu kolumnu posvetiti Barici, koja ima jasnu i glasnu poruku za sve ucviljene samce povodom Valentinova. Sve je krenulo kada joj je po stoti puta zazvonio mobitel.
Prvih devedeset devet puta zvali su je: sin, kako bi pitao koliko je tri puta tri, kćer koja je u pubertetu, kako bi je pitala gdje je ta „lova“ za njen rođendanski poklon dečku, svekar koji je zagubio naočale pa mu podhitno treba pročitati brojeve s možebitno dobitnog loto listića, suprug kojemu je današnji grah presoljen, pa ne zna kud će sa sobom od gladi, učiteljica kako bi je obavijestila kako njenu drugu kćerku strahovito boli trbuh, poslodavac koji ju je pitao zbog čega si je upisala dva prekovremena umjesto jednog, itd. Barica je sve uredno i strpljivo odradila. Sinu je odgovorila neka otvori udžbenik iz matematike, pronađe naslov „Tablica množenja“ te nauči koliko je tri puta tri, a usput i sve ostalo iz tablice množenja, kćerki neka pročita djedu dobitne brojeve s loto listića pa će joj on dati novac za dečkov poklon, svekru kako će mu unuka pročitati brojeve i pronaći naočale nakon toga, jer je ionako, otkad se zaljubila zaboravila čitati te izgubila dioptriju, suprugu neka pođe u restoran ako je grah presoljen, ako mu je pak preskupo, neka si napravi jaja ili se baci na post jer je pročitala kako su znanstveno dokazane višestruke blagodati posta za organizam, učiteljici kako je već trebala nakon toliko godina rada u struci s tinejdžerima naučiti kako ih uglavnom strahovito zaboli trbuh ako taj dan u školi imaju dva ispita, a nisu niti otvorili knjigu, poslodavcu kako je upisala dva prekovremena jer ih je odradila, ako pak želi neka upiše jedan, a odradila je dva, sve u redu, no obvezuje se kako će odsad pokorno naučiti njegovu matematiku pa će kupcima jedan artikal naplaćivati, a drugi dijeliti gratis.
Super se držala sve dok nije još jednom zazvonio mobitel. Nakon toga, ne znam je li zbog razgovora ili zbog pive, Barica je potpuno poludjela. Zvala ju je neudana prijateljica koja je pala u depresiju jer živi sama, a uskoro je Valentinovo te nema nekoga u kući s kim će provesti taj dan. Kad su se Barici dignuli živci, imam osjećaj kako joj je tlak skočio van svih mogućih mjera te je vrlo vjerojatno preživjela i nekakav blagi moždani udar u što nismo sigurni, jer nema vremena ići kod liječnika provjeravati te stvari. Lijepo je rekla: „Nemam ja vremena za te pizdarije, radije ću popiti pivu! Ako me zdrma, znat ću!“ Odjednom sam samo čula urlanje: „Znaš što, ti nisi normalna! Ubit’ se? Depresija? Stara moja, pleši od sreće! Pleši od sreće jer si sama. Pa jesi li ti skroz „po*izdila“? Znaš li ti kakve mogućnosti imaš? Možeš spavati kad te volja, možeš se kretati slobodno po svojoj kući. Možeš se šminkati i tuširati kad god poželiš, a ne u tri ujutro, jer je samo tada slobodan wc! Kad god poželiš, možeš na kavu, na pivo, na fitness, u kino, u kazalište. Možeš putovati po svijetu. Puna mi te kapa! Kakva depresija, kakvo samoubojstvo? Evo, ja ću ti za Valentinovo poslati parfem, bombonijeru i cvijeće. Ako treba, uplatit ću i nekom dečku da ti odglumi romantiku. Ionako ti uglavnom glume na početku, tako ti dođe na isto. Samo mi ne pričaj o depresiji i samoubojstvu. Ako nećeš sve to, onda imam još bolji prijedlog. Dođi ti par dana oko Valentinova i za Valentinovo kod mene. Sve ti dajem na raspolaganje. Mene pusti u svoj stan da se naspavam. Zamijenit ćemo uloge samo za nekoliko dana. Vjeruj mi, nakon tog ćeš iskustva, svako iduće Valentinovo napraviti posebnu zabavu u kojoj ćeš slaviti samoću! Svakako ćeš duže živjeti! Nedavno sam pročitala članak neke bake od preko sto godina koja je otkrila recept dugovječnosti. Kaže „baba“, izbjegavala sam muškarce i jela puno zobene kaše. Kvragu, kud se „baba“ tek sad oglasila! Zašto vibratori nisu bili dostupni u moje doba?!“
Mislim kako se jadna žena, koja god da je bila, živa prepala te instant izišla iz depresije. Na to je Barici zazvonio alarm. „Ah, moram krenuti! Čeka me podizanje tristodvadeset nalaza kod doktora i… Molim te, pošalji mi kasnije poruku da ni slučajno ne zaboravim poći do dućana te si nakupovati zalihe zobene kaše!“ Ruž joj se razmazao preko usana, slatko me poljubila u obraz te izjavila: „Vidimo se za deset godina na idućoj pivi, ups kavi!“ Otrčala je glavom bez obzira, iskreno se nadam kako će pronaći zobenu kašu na akciji.
Dakle, ova je kolumna posvećena mojoj dragoj Barici, jer sam jedino pored nje uspjela šutjeti puna dva sata. Mislim kako mi se mana dobrano smanjila. Jedino mi se vjerojatno od pustog smijeha pojačao imunitet. Posvećena je i svima vama koji ste možda tužni ili isfrustrani ako ste sami za Valentinovo. Nadam se kako će vas makar nasmijati. No, ako ni to ne uspije, javite mi se u inboks, poslat ću vam Baričin broj. Ona će vam osigurati potpuni provod za Valentinovo, drage volje. Obećava vam kako uistinu, niti milisekunde nećete biti sami. Eto, dobro je činiti dobro!
