Tetovaže, boja kose (?), operacija nosa; pisalo je na ubačenom listiću koji sam pronašla u improviziranom dnevniku starom nekoliko godina…
Potrebu za promjenom smatrala sam dijelom vlastitog identiteta. Pola života nikad ništa nije bilo dovoljno dobro, i uvijek je moglo malo bolje, i uvijek se moglo nešto ‘nadograditi’.
Razdoblje srednje škole bilo je plodno tlo za potragom vlastitog ‘ja’. Rezultiralo je s nebrojeno promjena vizualnog identiteta da sam s vremenom (i teškom mukom) zavoljela sve svoje proživljene živote. U međuvremenu, pojedine djevojke moje prošlosti nisu promijenile ništa osim prezimena.
Operacija nosa…
Gledala sam u taj svoj rukopis pokušavajući prokopati što me motiviralo na takve želje; je li bila samo faza ili je to sjeme kroničnog nezadovoljstva; dolazi li iznutra ili je nametnuto vanjskim pritiscima suvremenog društva?
Ogledalo, ogledalce
Odavno smo utvrdili da ljepota, iako društveni konstrukt, postaje sve ozbiljniji kapital. A koža je, posebno lice i njegov izgled, statusni simbol.
Ne prođe dan da u medijima ne ugledamo neko novo ‘osvježeno’ lice slavnih koji negiraju ikakve estetske zahvate. Jutros, dok sam išla bacit oko što se događa na mrežama, jedna od akterica najpoznatijeg klana reality obitelji odlučno negira ikakve estetske zahvate i rekonstrukciju lica osim baby botoksa navodeći kako ju estetski kirurzi iskorištavaju za samopromociju, a to onda negativno utječe na mlađe generacije. Namrštila sam se, dok imam taj luksuz.
Već neko vrijeme primjećujem kako je pojam ‘prirodne ljepote’ gotovo marginaliziran iz medijskog prostora. Čuči negdje u prikrajku i čeka svojih ponovnih pet minuta. Ipak, postoji narativni naglasak na povratku wellnessu, uravnoteženoj prehrani i prirodnoj kozmetici za lice i instant glow. U počecima je bilo komično čitati kako se od chia sjemenki, krastavaca i ostalog povrtnog arsenala magično pegla koža te zatežu bore, pokušavajući pronaći najluđi mogući recept uljepšavanja… Sada se dinamika razgovora o estetici i zahvatima mijenja. Nisam sigurna u kojem postotku na bolje, to će vrijeme pokazati kao što se ispostavlja da hijaluron nije u tolikoj sinergiji s licem i da se ipak ne razgrađuje.
Naivno i dalje vjerujem kako je čovjek unaprjeđivao znanosti u dobroj namjeri da poboljša neki segment života pa kad Ana padne s bicikla i iskrivi nos te izbije zube ima mogućnost da ju stručnjak popravi da ne hoda svijetom vidljivog oštećenja koje će rezultirati depresijom i kroničnim nezadovoljstvom. Ovakva praksa rezultirala je češćem odlasku stručnjaku da naizgled popravi depresiju i ne-toliko-vidljiva oštećenja kako bi se eksternom validacijom pokušao riješiti kronični manjak pažnje i vlastite vrijednosti.
Kad je izašla na malim ekranima serija ‘Reži me’ bila je presedan, a ta fikcija je postala stvarnost. U međuvremenu dogodila se i epidemija osjetljivosti, manjak konstruktivne kritike uz eksponencijalni rast licemjerja, posebno u sferi izgleda.
Ako se i otvori diskusija o estetici, nedopustivo je verbalizirati da su estetski zahvati pojedinaca kojima se još nije razvio ni frontalni korteks krajnje problematični i toksični te ne osnažuju djevojčice. Kao da moja generacija ništa nije naučila iz svog primjera opterećenosti kilažom. No, nekako se prodavanje manifesta o ljubavi prema sebi ‘onakvima kakvi jesmo’ nakon kompletne promjene ličnog opisa brendira kao – autentično.
U kakofoniji nikad nije bilo važnije napraviti distinkciju između onoga tko govori i što govori; što o ljubavi prema sebi govori o osobi koja je prezirala ono što vidi u ogledalu da je poželjela biti netko drugi, pa svoje postupke opravdava da se takva probudila!? I probudi se, iz anestezije, no rijetko tko ima izgrađen karakter u toj mjeri da otvoreno govori o takvim procedurama bez fige u džepu. Postulat moderne komunikacje je da smo otvoreno društvo, ali samo do mjere kako nekome odgovara.
I dalje, uz sve članke, konferencije i panele kronično nedostaje edukativnog i otvorenog dijaloga o posljedicama poput tjelesne dismorfije, raznih kompulzivnih poremećaja i depresije, što će se nadam se u bliskoj budućnosti mijenjati i da će struka također postaviti određene granice.
Možemo diskutirati je li nepristojno ulaziti u motive nečijih odluka i izbora, no nigdje ni glasa o tome kako postaje sve degutantnije slušati, čitati i gledati propovjedi pojedinaca koji žive u balonu vlastitog ega pokušavajući ušićariti nešto instant gratifikacije – bez talenta, bez karizme, bez ikakve vrijednosti liječeći vlastite komplekse.
Ono što je ljude trebalo povezivati kroz suvremene načine komunikacije stvara jaz između onih koji naizgled ne stare i polako gubi doticaj sa stvarnošću. Djevojke koje su krenule prikazivati svoj život kao ‘obične djevojke iz susjedstva’ s kojima se moglo identificirati i pronaći ‘sigurnu zonu’ u internetskim prostranstvima polako i same postaju žrtve ‘jačih’ igrača u industriji iz Hollywooda čiji su estetski standardi nedostižni.
Operacija nosa…
Razmišljala sam da čekićem razvalim kost i malo to poravnam za simetriju u nadi da ću se više svidjeti samoj sebi. U međuvremenu su me izgrizli psi pa je tok misli pao u drugi plan… Život mi je jasno poručio da preispitam prioritete, čak i estetske.
Četiri ožiljka i atrofiju mišića kasnije i dalje hodam sa starim nosom. Da možda ipak ne trebam izbit nos razuvjerava me svakodnevni pogled i ‘lijepa si’ koji ne dolaze iz mog uma. Čudesno je u što sve čovjek povjeruje kad mu se adekvatno prezentira.
Estetika suptilnosti
U svakoj mojoj fazi bojanja kose, razno raznog eksperimentiranja vodila sam se mišlju da idem u smjeru izgradnje vlastitog identiteta i interesa. Postajanja malo više ‘ja’, malo manje netko drugi. U tinejdžerskim danima grozili smo se da netko ima jednaku majicu, pernicu ili ikakvu sitnicu poput nas, a kamoli lice. Nemam ni brata ni sestru, ali sjećam se kako su neki proklinjali obiteljske sličnosti.
Dozvoljeno je bilo grupiranje po obilježjima sub-kulture da otprilike znamo kojim vrijednostima tko pripada. Najčešće bi zbog tog pripadanja dobio batine, no to je bio samo dodatni razlog više za biti drugačiji. Nekad je inat bio egzistencijalna osobina.
Društvo izgrađeno na vlastitoj kontradikciji sugerira da je možda jednostavnije biti netko drugi pa se pojavila copy-paste pošast na valu društvenih mreža. Prvo pod utjecaj padnu oni koji žive od nešto talenta, a izgled im je neophodan, poput Emme Stone i Anne Hathaway. Emmin sitni ‘popravak’ odjeknuo je medijskim prostorom da se postavilo pitanje; ako su kul djevojke otišle u butigu po novo lice, kakve šanse ostaju ‘običnim’ djevojkama? Nikakve?
U eri teen časopisa, postera do evolucije prema Cosmopolitanu svatko je nosio svoje lice najbolje što je znao i mogao. Korekcija je uvijek bilo, i uvijek će ih biti, no znalo se tko je tim Britney, a tko tim Xtina – i zašto; koje vrijednosti je koja osoba u javnom prostoru zastupala.
Današnji manjak kontekstualizacije ‘zašto’ vodi u zaključak prema onoj staroj: ’vidjela žaba da se konji kuju pa i ona digla nogu’.
Oduvijek sam zagovarala da je manje više, gotovo u svemu. Kroz život i posao, društvo koje neprestano nešto viče, naučila sam cijeniti minimalizam. Prvenstveno biti svoj, osjećati se dobro u vlastitoj koži, slijediti izgrađene vrijednosti i ne robovati trendovima jer za njima ionako kasnimo. Uložiti u zdravlje i kvalitetan SPF, pametno odabranu kozmetiku za lice i tijelo kojoj ćemo se zapravo veseliti i koja će postati dio beauty rituala u kojoj prihvaćamo prolaznost vremena.
U tinejdžerskim godinama mislila sam da život završava nakon tridesete, a u nedavnom razgovoru otac mi je rekao kako se pred sedamdesetu nikad bolje, mada usporenije, nije osjećao. Da mu je prije trideset godina netko spomenuo ove godine, bilo mu je nezamislivo. Život je maraton, htjeli to prihvatiti ili ne. U najboljem slučaju doživjet ćemo i tridesetu i četrdesetu i …možda osamdesetu. Ponašati se prema vlastitom licu kao da ne postoji sutra zapravo je poprilično mazohistički i neodgovorno.
Vječna mladost oduvijek je bila nešto nedohvatljivo i motiv raznih produkata pop-kulture. Najvjerodostojniji dokaz tome vidimo u hommageu preminulih glumica kada u fokusu njihove smrti prikazuju fotografije njihove mladosti poput nedavno preminule Brigitte Bardot kojoj se preko izgleda pokušalo oprostiti to što nije bila dobar čovjek. Jer smrt nije seksi, a bore nisu ništa drugo nego uvertira u smrt, dok bi zapravo trebale biti simbol proživljenog života. Kako utopistički…
Trudeći se dosegnuti savršenstvo na društvenim mrežama pojedinci zaborave da okolina ipak zna kako izgledaju u stvarnosti.
A savršenstvo možda je lijepo, ali je i – jebeno dosadno.
