Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Onda žene, jeste li spremne za Božić? Jesu li domovi ukrašeni, kolači ispečeni, francuska se hladi? Jesu li pokloni ispod bora, djeca uzbuđena, svekrva spremna za degustaciju, čitaj: kritiku, delikatesa, dok se vi zapuhano spremate za prvu rundu blagdana!?
Moja misao posljednjih tjedan dana glasi Zar se ovako umire? Ako da, neka bude brzo jer ležim prikovana za kauč uz temperaturu, gnojnu anginu i kostobolju. I da ne ispadne da se žalim, ovo je najbolja najgora stvar koja mi se dogodila ove blagdane.
Dom je djelomično ukrašen već dva tjedna, pa tu nema puno posla, a s obzirom na to da ne mogu jesti, a slavim i „drugi“ Božić za desetak dana, ovaj sam odlučila djelomično otkazati. Prvenstveno, otkazati očekivanja koka-kola šljaštećeg Božića.
Danas je 23. dan zagrebačkog Adventa na kojem sam ove godine, još nisam bila jer sam si iskreno priznala da mi se jednostavno ne da – gužvat, čekat, gurat, smrzavat, pit loše vino… Očito me ove godine napustio konzumeristički duh blagdana i evo, možda, su proradile one istinske vrijednosti o kojima sam do jučer čitala da postoje, ali su zaboravljene…
Uz popunjen raspored, dok mi gripa nije opalila šamar, nisam se stigla okrenuti oko sebe u prosincu, bam – Božić je prekosutra. Osim za psa, čitaj – grickalice, o drugim poklonima nisam stigla razmišljati, u frižideru nema niti jedne namirnice osim alkohola, koja bi se mogla provući pod moguću blagdansku trpezu i prvi put ikad ne osjećam nikakav pritisak.
Možda zato jer sam većinu ovih dana provela u polusvjesnom stanju, možda zato što sam shvatila da ako je poanta jurcanje s jednog fotogeničnog adventskog mjesta na drugo da bi se nacerili Instagramu kako nam je jebeno, da kao muhe bez glave trčimo po šoping centrima ganjajući najidealnije poklone, umjesto da uživamo u onom što imamo, sami sebi stvaramo pritisak nečega, čemu se realno nikad nećemo približiti. Jer život nije koka-kola reklama.
Ne tako davno, priznala sam si da volim Božić, oba. I bez obzira na obiteljske razmirice, rastavu roditelja i svašta nešto u djetinjstvu, sjećam se da je svaki Božić bio lijep, imala sam bor i darove, uvijek je bila jedna mačka, obiteljski ručak i mir.
Tom miru prethodilo je bakino promišljanje kojih pet vrsta kolača ispeći, jer je ipak slastičarka, slavonskog mentaliteta i ne možeš joj objasniti da zaboli goste ima li jedna vrsta ili osam, ako su kolači dobri. No, žena si nije htjela dokazati. Na sreću, ostalo je na tom stadiju do danas, nije se išlo u neke krajnosti…
Krajnosti poput žene koja ponosno u mikrofon lokalne televizije govori kako će potrošiti više tisuća kuna samo za blagdanski ručak, ali ipak nesigurno pogleda u stranu, i doda da će to ipak rastegnuti na rate, vjerojatno do Uskrsa, jer je velik trošak, ali mora se – kaže.
I uvjerena sam da nema Instagram, jer tamo euforija pak nikad ne završava, virtualni životi su još nabrijaniji i nekoliko puta sam se zapitala, pa dobro ima li ovome suludome moj Božić je bolji od tvog kraja!?
Ženi, generacijski poput moje bake (70), pritisak je nametnulo društvo s godinama, još u njihovom odrastanju da moraju biti dobre domaćice. Mojoj generaciji Instagram poručuje da nabavimo ružne božićne džempere, hrpetinu dekoracija, izlijemo šljokice po sebi i sve to svakodnevno dokumentiramo. Ako imaš dijete, to je onda posebna strategija društvenih mreža kad ga moraš natjerati da se spontano smješka kako mu je lijepo na Adventu dok ispred trgovine vodite šestu prepirku o tome da o petardama ne smije ni sanjati.
S jedne strane se razbacujemo euforijom blagdana, s druge strane vičemo kako treba sve skromnije jer su se izgubile „prave“ vrijednosti. Ne mora se. Ništa se ne mora. Ne mora se ni skromnije ni rastrošnije. Ne postoje „prave“ ili „neprave“ vrijednosti već se samo uklapaš u konzumerističko ludilo ili se ne uklapaš, nema tu neke sive zone…
Valjda kad ti život opali šamar, poput ovog mog, koji je realno glupost u usporedbi s pravim životnim problemima – na ovakvoj gluposti shvatiš da doista treba raditi ono što želiš te da nijedna srcedrapajuća reklama neće utjecati na to kako se doista osjećaš. Odnosno, da znamo postaviti emocionalne granice kad i kad su prisutne emocionalne ucjene putem medija.
U mom slučaju, ovo je već drugi Božić koji slavim sa svojom obitelji koja se sastoji od jednog psa i jednog čovjeka. Prošli smo shvatili kako nam je zapravo lijepo uzeti nekoliko dana, izolirati se u svoj mir te uživati u vinu i toplini doma. Potrošiti na nama drage sitnice i uštedjeti na živcima. Vjerujem da će takav običaj postati tradicija.
Kad sam u ponedjeljak počela osjećati slabost nisam očekivala da ću se u utorak probuditi i da neću moći stajati na nogama, skoro sam se pomolila, ali ipak nije bilo toliko kritično. Da neću moći pričati ni jesti i da ću truleći provesti tjedan prije Božića, ali kao što sam napisala na početku ovo je najbolja najgora stvar koja mi se dogodila jer sam u miru napravila analizu cijele ove godine, kako bih mirnija i još sigurnija u svoje ciljeve mogla biti i iduće. Posložila sam prioritete i fokusiranije odredila ciljeve. Sjetila se da neću dopustiti da drugi određuju koje su moje vrijednosti i sposobnosti, te na kraju osvijestila se koliko sam zahvalna na ovoj godini koja me toliko toga naučila.
Onda žene, jeste li spremne za Božić? Jesu li domovi ukrašeni, kolači ispečeni, francuska se hladi? Jesu li pokloni ispod bora, djeca uzbuđena, svekrva spremna za degustaciju delikatesa, dok se vi zapuhano spremate za prvu rundu blagdana!?
I ako niste – čemu panika? Što ove blagdane radite ZBOG SEBE? Nigdje ne postoji popis božićnih pravila, ali ne postoji ni crna lista žena koje nisu zadovoljile kriterije savršenog Božića jer nitko ni ne zna kakav je. Često potreba i prenemaganje za savršenstvom završi obiteljskim prepirkama kod čije se obitelji jede obiteljski ručak, osim u onim ultimativnim slučajevima kad se zna kod-nje-za-božić-kod-njega-za-novu obiteljska hijerarhija.
Dopustite si jednom napraviti Božić po svom – provesti vrijeme s dragim ljudima, pokloniti nekome ono što dosta želi, napravite onaj komplicirani kolač koliko god nefotogenično ispao, odlučite što želite sebi u narednih tristotinjak dana, umjesto o božićnom kaosu razmislite o božićnom putovanju iduće godine…
Ofucano ili ne, Božić je osjećaj – i ako već možemo birati, birajmo da taj osjećaj ne bude osjećaj umora, nezadovoljstva i manjkavosti već psihičkog mira; da smo dale sve od sebe, i više od toga, da si nazdravimo sad za sve što smo napravile i da ne čekamo do Dana žena kad se prisjetimo koliko smo genijalne.
Za Božić jedino što vam želim je da budete svoje, a ja ako ga preživim – pisat ću.
