Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Volim kolumne s retoričkim pitanjima.
Glavni razlog zašto bi svaki muškarac jednom u životu trebao pogledati barem jednu ‘žensku’ seriju je da dobije uvid u teme o kojima žene pričaju u svakodnevnim razgovorima.
Uvijek podignem obrvu kad čujem pitanje pričamo li mi žene na kavama baš o svemu. Kao svemu svemu. I o suptilnim pozivima na seks u troje, i o ljigavim taksistima, receptima za banana kruh (Nataša got you on this one), udobnim Dević gaćama kojih se ne sramimo, najboljoj spužvi za prat suđe, propalim srednjoškolskim ljubavima…
Chick-lit narativ naš svagdašnji
Vjerujem da nas je u ranim tinejdžerskim danima svaka serija kupila time što smo željele bit one žene koje će imati jednu ili čopor prijateljica da s njima melju o svemu. Ono o čemu smo najčešće maštale je da u večernjim satima, na punoj terasi kafića dok se čuje žamor razgovora, držimo čašu s alkoholom i cigaretom u ruci i pričamo o onom frajeru s kojim smo se sudbinski srele na šanku prošli vikend. Odveo nas je doma, ali njegov dom je zapravo ured u kojem se privremeno skućio jer je prekjučer otkazao vlastito vjenčanje. Nije da se dogodilo, meni barem. Još.
Razmišljati o ovom scenariju u vrijeme pandemije je pomalo ludo, ne zbog frajera koji živi u uredu već da ćemo ikoga sresti na šanku, al pustimo mašti na volju. Doć će i naše vrijeme.
U srednjoj školi većina mojih prijateljica bila je opsjednuta nekom serijom koja je navodno veličala ženska prijateljstva, a drame nije nedostajalo. Retrospektivno razmišljajući o nekim obrascima ponašanja zaključujem da su se neke drame s malog ekrana realizirale u stvarnom životu s puno više suza i licemjerja. Preživjelo se.
Sa satova matematike bježale smo pod parolom: E ne znam jesi li čula…? Aj idemo do Mozarta na kavu jer ionako su danas samo vježbe.
Mozart me odavno prestao asocirati na kultnog skladatelja već je to dobro poznato odredište, u kojem i dalje žive neka moja sjećanja, pored autobusnog kolodvora gdje smo odlazile na litru Cedevite i kavu od koje bi nam blago pozlilo ostatak dana. S kutijama cigareta na stolu prepričavale smo tko se s kim dopisuje, koliko smo boca sa šanka obližnjeg kluba ukrale i tko je s kim izgubio nevinost.
Od ranih tinejdžerskih dana brusile smo taj chick-lit narativ kako bi nam život bio barem malo zabavniji. Čim bih sjela na kavu koja je započela s ‘Nemoj nikome reći, ali…’ znala sam da pola razreda već zna informaciju, a do prekosutra i pola škole.
U svojim ranim tinejdžerskim danima živjela sam poprilično dosadnim životom. Na relaciji knjige i moja mašta. Zaljubila sam se. Prvo u fiktivne likove, s vremenom sam si dozvolila da to bude stvarna osoba.
U tom trenutku nazvala sam tadašnju najbolju prijateljicu koja je živjela na rubu mašte sa mnom. Gledale smo One Tree Hill i uporno mi je ponavljala da sam Peyton. Zamišljale smo nerealne scenarije i smijale se smotanim frajerima kojima smo okružene. I danas ju krivim da je usadila neke fiks ideje o partnerskim odnosima koji se nekako drže. Njezini su, doduše, postali diskutabilni.
Obrisi mog karaktera počeli su se stvarati u sedamnaestoj kad sam si uz sex, lake droge i rock n’ roll lifestyle dopustila da beskompromisno živim po vlastitim pravilima. Od tad imam par ‘ženskih brojeva’ na speed-dialu koji svaki ima svoju namjenu. Tri su grupirana pod ‘opet sam zajebala’. Povremeno ih zovem u isto vrijeme.
Zanimljivo je ono što se kaže, zanimljivije što se prešuti
Danas, desetak godina kasnije, chick-lit narativ se nije toliko promijenio. No, prešao je u neke nove dimenzije. Društvene mreže i grupne chatove. A u tim grupnim chatovima se može iščitati doslovno sve, od komentiranja loših frizura, modnih trendova do demistifikacije gag reflexa. Preko ogavnih memeova te prepričavanja scena kako je frajer sa stola srušio sve spise da ostvari vlastite jeftine maštarije o direktoru i tajnici, ali mu se nije dizao.
Na stranu pandemija i drugačiji načini socijalizacije, ne postoji tema koja se ne nađe na repertoaru. Jedina je razlika koliku toleranciju i želudac imaju sugovornice. No, prave prijateljice se po gadostima koje dijelimo poznaju.
Još uvijek periodično gledamo Seks i grad i divimo se tom ‘no bulšit’ pristupu koji se rijetko nalazi u ženskim razgovorima. Možda jedini propust prezentacije tih ženskih prijateljstava je što se nijednom nisu posvađale oko frajera. Američka produkcija nam uvijek nudi široki dijapazon serija koje se očešu o ženska prijateljstva i razgovore na kavama koji su poprilično transparentni.
Na domaćem terenu osim pojedinih spisateljica (Veljača, Jeger, Vlaović Kovaček, Bjelousov…) nemamo priliku ni maštati o čemu pričaju druge žene i žive li iole zabavnije životne priče od naših jer ih nemamo gdje čitati ili gledati.
Nekad imam osjećaj da smo lišene kvalitetnog domaćeg chick-lita jer živimo u društvu koje na svaki izlazak iz (ženskih) okvira koluta očima. Kako možeš bit takva besramnica da na putu iz izlaska zaspeš u POGREŠNOM tramvaju i završiš na drugom kraju grada? Htjele ste nabavit drogu, ali dobavljač vas je zajeba? Upoznala si frajera zbog kojeg si povremeno prestala spavat s bivšim? Smrtni grijesi.
Kad bi dobile priliku čitati stvarna ili fiktivna iskustva drugih žena, za koja se kladim da se ne razlikuju previše, vjerujem da bi doživjele renesansu identiteta. Da, žene pričaju o svemu jer je ta ‘priča’ jedino utočište u kojem se osjećaju potpuno slobodne.
Jedini život vrijedan pričanja pisanja je onaj koji se proživio.
U ženskoj ćakuli, jedini frajer koji vrijedi je onaj o kojem se šuti.
