Čitajte kolumnu Tipkovnicom razlivene misli naše kolumnistice Andree Tintor koju pratite i na blogu Razlivena Tinta, kao i na Facebooku i Instagramu.
Sjedim u busu. Prolazimo kroz Rijeku. Pogled na desno, no pun intended, fešta na trgu. Upitnici nad glavom. Priznajem, ne znam koji je dan. Meni petak jer samo ponekim petkom putujem u Istru. Danas je subota.
Fešta na trgu. Djeca s balonima. Pozornica i neki tip pjeva. Vizualni fragmenti prolaze mi ispred očiju kako se ulicom odmičemo prema autobusnoj. Pomislih da je tipičan riječki vikend.
Prilaskom busnoj još jedna fešta. Prizori jednaki. Sad sam već uspjela povezati što se otprilike događa i krenula kopati po internetu da pročitam kako se izvještava o ljudima koji hodaju u dva smjera.
Mediji danas nisu izvještavali o trećem smjeru – onom izvan granica ove države.
Često kad se vraćam preko Učke u smjeru Istre izvrtim svoj život u retrospektivnom smjeru, kada se vraćam u Zagreb izvrtim sve buduće planove. Ovaj put nije bilo iznimke.
Jutros sam se probudila oko pet, imala sam noćne more. Posegnula sam za mobitelom i ugledala članak o djevojci koja je u svojim tinejdžerskim godinama bila prisiljena roditi dijete začeto silovanjem. Dijete se rodilo s oštećenjima mozga i umrlo nekoliko mjeseci nakon rođenja. U trenutku smrti djevojčice njezina majka bila je djevojka od devetnaest godina koja je u tom razdoblju svakodnevno umirala jer nije mogla pomoći ni sebi ni kćeri.
Nakon noćnih mora nije baš neko štivo za dobro jutro, pogotovo jer poznajem svoju hipersenzibilnost na takve priče. Moj mozak može podnijeti apsolutno svaki prizor, ali scene i stvarne priče žena o silovanju su nešto što me emocionalno dotuče, kao da kidaju komadić po komadić mene. To je jedan od razloga zašto nisam pogledala nijednu epizodu serije The Handmaid’s Tale. Inače, znam se uhvatiti u svojoj navici mazohizma i guranja glave tamo gdje zna da će dobit šamar, ali postoje ormari moje podsvijesti koje ne otvaram, ne zato da bi ih negirala nego jer me previše bole.
Ovih dana izglasan je restriktivni zakon u Alabami koja zabranjuje pobačaje bez iznimke, a ograničenja pobačaja uvedena su u 16 država ove godine, četvero guvernera već je potvrdilo zakone o zabrani pobačaja ako se mogu detektirati otkucaji srca kod embrija. U Hrvatskoj su danas održana dva hoda i jedan anti-hod. Sljedeći se priprema iduću subotu za vrijeme predizborne šutnje.
Zanimljiv tajming za ušutkavanje društva, a društvene mreže gore.
U tinejdžerskim godinama za okruglim stolom između mene i Duleta vodili su se razgovori fokusirani na različite teme – pobačaj je bio jedna od tema, silovanje također.
U obiteljskim krugovima susrela sam se s podijeljenim stranama – mušku izrazito feminističku i žensku izrazito patrijarhalnu. O feminizmu sam više naučila od stričeva i bratića gledajući kako odgajaju svoje kćeri nego od žena koje su zagovornice brakova i smo stvorene isključivo da služimo muškarcu i njegovim potrebama.
Također, naučila sam da je posve u redu da za naš obiteljski stol dovedem li djevojku ili dečka jer podjele ne postoje po seksualnoj orijentaciji, religiji ili boji kože, ali postoje po onoj jesi li dobra ili loša osoba.
Moj otac, introvert koji tiho priča, nikad nije krio činjenicu da bi nekoga ubio da me siluje.
Vjerujem mu na riječ jer ne govori samo da otvara usta. Vjerujem da u čovjeku postoje granice zbog kojih je spreman ubiti.
Nasilje se ne rješava nasiljem, no promatrajući situaciju oko sebe jedino što vidim je snaga nekih tamo organizacija koje žele skrojiti svijet po njihovoj mjeri drugima oduzimajući drugima pravo na slobodu i dostojanstven život. Zar to nije sustavno nasilje?
Vraćajući se za okrugli stol u svojim tinejdžerskim godinama saznala sam da pobačaji u meni bliskim krugovima nisu stran pojam, ni spontani ni namjerni. Nikad nisu postojale rasprave o tome kad počinje život ili otkucajima srca. Nikad nisu postojala polemiziranja o tome je li to ispravno ili nije. Svatko ima pravo donositi odluke u skladu s vlastitim stavovima, emocijama, razumom… Svatko ima pravo donosi odluke za sebe bez da ga bilo tko pita – zašto!
Pričala sam sa ženama koje su prošle kroz nekolicinu spontanih pobačaja, rodile, zatrudnjele i odlučile ne zadržati dijete „jer nije bilo vrijeme“, sa ženama koje su došle u bolnicu na zahvat i odustale, sa ženama koje su rodile djecu za koje nisu bile sigurne da ih žele… Svaka od njih je imala svoje razloge da donese odluke koje je donijela s punim pravom.
A onda sam svjedočila razgovorima sa ženama koje bi drugim ženama oduzele slobodu odlučivanja jer smatraju da je muškarac taj koji jednako donosi odluku, sa ženama koje su sustavno odgajane u strahu od slobode, sa ženama koje su poslušale drugoga umjesto sebe. Najviše se bojimo onog što nam je nepoznato.
Promatrajući sve što se trenutno događa u svijetu, ne samo u Hrvatskoj, u meni se javljaju pomiješani osjećaji. Jedan je osjećaj bijesa s pitanjem kako se mogu uvoditi zakoni koji ikome onemogućuju da odlučuje što će sa svojim tijelom, a drugi je osjećaj nemoći. Treći je osjećaj koji kontinuiran nameće određena pitanja koja nemaju odgovor.
Odgovor na pitanje zašto ljudi imaju stavove kakve imaju zaključila sam vjerovanjem da se na kraju dana vratimo na onu poznatu uzrečicu da sve kreće od doma, od stola bez obzira kojih oblika bio.
Gledajući određene situacije poput šamaranja žene jer je ručak bio neslan, oca alkoholičara ili brata sitnog kriminalca imamo dva smjera u kojem će se naš život odvijati – onaj u kojem ćemo donijeti odluku da začarani krug takvog ponašanja prestaje s nama ili ćemo utabanim putem jer „geni geni kameni“ kao ultimativna isprika za nasljeđivanje prtljage obiteljskog stabla.
Super je svakodnevno vrtjeti svoj film bez da nas zanimaju prenemaganja političara na dnevnoj bazi i fokusirati se na vlastite ciljeve, no što kad te ciljeve i ostvarimo?
Što ćemo naučiti druge vlastitim primjerom?
Na koje načine gradimo bolje sutra, ako ono nije postalo distopijsko „gore sutra“?
Obrasci ponašanja kreću od stola.
Za kojim jedemo. Pričamo. Ili pišemo kolumnu.
A na kraju dana odlučujemo nastavljamo ili prekidamo začarani krug jer promjena počinje od nas.
