Radite ono što volite, moglo bi vam spasiti život!

Čitajte svaki utorak kolumnu Jednostavno ja u kojoj će vam naša kolumnistica Ivka Knežević otvorena srca i bez zadrške pisati  “jednostavno” o životu. Pratite je na blogu i na Facebooku.

Svatko od nas ima nešto što voli raditi. Možda je neisplativo, možda se čini u današnjem svijetu nevažnim, možda su vas tako učili. Otkad znam za sebe, vukla sam za sobom knjige, uživala čitajući ih. Ispisivala sam papire, zatim ih trgala i bacala u vatru, u toj su vatri gorjeli dijelovi mene koji su ponekad, samim ispisom prestajali postojati. Jer sam ih izbacivala na papir, zatim su nepovratno odlazili u plamenu vatre. Oduvijek je pisanje bilo dijelom mene i ja sam bila dijelom pisanja. Nekako sam to zaboravila putem odrastanja, putem uvjerenja kako je pisanje, odnosno hobi, nešto nevažno, neprofitabilno i nebitno. Priključila sam se stvarnom životu, životu „odradi sve po PS-u i garantirano ćeš biti sretan“.

U jednom trenutku, ja sam odradila sve po PS-u, a život je odgovorio: „Ja nisam PS i neće to ići tako!“ U jednom trenutku svog života, po meni se počelo rušiti sve dotad znano, sve dotad izgrađeno, sve dotad naučeno! Preko moga tijela te psihe, prevaljivali su se događaji jedan za drugim, bez predaha. Završila sam fakultet, smrzavajući se noću u podstanarskoj sobici, jer nisam mogla platiti grijanje, bacajući skripte po podu od ljutnje. Dok je moje prvo dijete, spavalo. To isto dijete koje nikada nije probalo Čokolino, već je jelo palentu, pošto je to bila jeftinija verzija. Srećom, danas kažu kako je Čokolino nezdravo, a palenta zdrava. Ispalo je sasvim slučajno, kako je moje dijete zdravije othranjeno od djece koja su jela Čokolino. Učila sam noću, kako bih što prije završila fakultet. Završila sam ga i divim se svojom diplomi koja stoji na polici netaknuta, jer ja nisam „podobna“. Nedugo nakon, štedeći na hrani, grijanju, izlascima i Čokolinu, preselila sam u svoj kat kuće. Napokon olakšanje! Nakon punih mjesec dana uživanja po PS-u, život me doveo u situaciju u kojoj svoje drugo dijete, ono s kojim sam odradila i trudnoću i sve po najvećem PS-u, pet mjeseci gledam u bolnici kako se guši. Bez ikakvog PS – razloga. Pet mjeseci sam neistuširana, gladna, iscrpljena i nenaspavana sjedila pored nje na bolničkoj sjedalici. Na wc- u sam obavljala nuždu, vukući nju i sve preparate spojene na nju. Poluotvorenih vrata, samo sam piškila, kopčala brzinski šlic i vraćala se u sobu. Dvaput sam je promatrala kako umire i oba sam puta uspijevala biti toliko staložena i prisebna, boraveći u mislima: „Ako treba otići, otići će! Ako treba ostati, ostat će!“ To sam ja. Kad su u pitanju sitnice, osjetljiva do bola, kad su u pitanju velike stvari, ja sam stijena! Ostala je, ja sam bila zahvalna.

Sve se smirilo, odahnula sam nekoliko mjeseci. Život se kreće po PS-u. Odjednom sam se ponovno pronašla van PS-a života. U isto vrijeme, moja je curica, odjednom postala poput biljke. Nije se odazivala ni na što, počela je sliniti, gristi. Premještala sam je po kući poput komada namještaja, instinktivno davala jesti i piti, jer ona sama to nije znala tražiti. Usput sam saznala za neplaniranu trudnoću, koje me u datim okolnostima bilo užasno strah. Pobijedila sam strah i odlučila kako ja to mogu. Donijela sam dobru odluku. U svemu tome, okolina u kojoj sam se nalazila, zatvarala mi je vrata. Nisam bila dio njih i što god sam pokušavala učiniti, pokazali su mi onako ufino, zatvorenih vrata, kako nisam dio njih i kako nikada neću biti dio njih.

Kada sam rodila svoje treće dijete, vratila mi se snaga, dojila sam petodnevno dijete u Kabinetu za ranu intervenciju, učeći kako pomoći svom drugom djetetu. Pustila sam u to vrijeme sve stare, nametnute navike i moranja u vjetar. Tek sam na trećem djetetu, prestala tražiti od sebe da budem stroj. Ostavila sam kuću neka bude neuredna, grlila sam bebu i potpuno se posvetila dojenju. Koje je je na neki način hranilo i mene i nju. Boljelo me stanje mog drugog djeteta, pokušavala sam izučiti sva moguća učenja ne bih li joj pomogla. Pokušavala sam učiniti čudo, jer to jedna majka mora! Dakle, dala sam psihofizički sve od sebe i još sam si natovarila na leđa kako ja moram učiniti čudo. Ako će itko pomoći mome djetetu, nema tko drugi biti, no ja. Za sve to vrijeme boravila sam 24 sata pod stresom, hraneći se jedino navečer dok svi spavaju.

U jednom sam trenutku dobila autoimunu bolest. Moje je tijelo meni počelo vraćati sav stres, sav teret kojeg sam prevalila preko njega. Ja sam počela ostajati bez kože. Povremeno sam znala biti zavita od glave do pete, u živim ranama. Koje su nesnosno boljele. Ja sam trpjela stoički svu tu bol, ustajala s osmijehom i budila djecu. Moje tijelo mi još uvijek vraća sve što sam mu priuštila. Iako su sada stvari u životu po PS-u i sve se smirilo. Moje dijete je dobro. Možda neće nikada biti poput ostalih ovaca u stadu, a ja tek sad vidim kako je jedino što sam trebala, prihvatiti i zavoljeti to. Baš kao što sam trebala shvatiti, prihvatiti i zavoljeti onaj dio sebe, koji nikada neće biti poput ostalih ovaca u jatu. Dakle, stvari su sjajne, sve se smirilo. Moje tijelo se još oporavlja, ja mu dajem to pravo. Jer tijelo, uvijek vraća s zakašnjenjem.

U svemu ovome, kad je bilo najteže, kad sam se sama borila sa svim time, nemajući s kim u blizini porazgovarati ili popiti kavu, osjećajući se kao osoba koja je sve izgubila, postavila sam sebi pitanje: „Dobro, ako sam ja sve izgubila, ima li išta što ja mogu dati?!“ Tad sam se sjetila onoga sa čime sam rođena. Sjetila sam se pisanja. U svemu tome, pobijedila sam strah. „Što će reći oni koji su mi zatvorili vrata? Rugati se na kavama? Neka izvole!“ Kad sam krenula pisati, znala sam kako je moje životno iskustvo toliko opsežno i kako će zasigurno pomoći nekome. Tada sam odlučila: „Ako postoji samo jedna osoba kojoj će moja napisana riječ ili tekst, na bilo koji način pomoći, riješiti neki problem, dati snagu, dati nadu, ohrabriti je, ja ću pisati! Makar samo za tu jednu osobu!“. Ubrzo su počele stizati povratne poruke, ne od jedne već puno osoba. Sa zahvalama koliko im dajem nade, optimizma, podrške i ohrabrenja. Koliko sam im promijenila život. Da, onaj isti koji ni njima nije uvijek išao po PS-u. Prošlog sam proljeća došla kući s Hitne, napumpana injekcijama, glava mi je bila zavijena toliko pa su mi se vidjele samo oči i usta, Poslala sam tu sliku svojoj urednici, čisto neka se nasmije. Ona je uplašeno i zabrinuto napisala: „Molim te, idi leći! Danas ne trebaš pisati! Ni slučajno!“ Odgovorila sam: „Ne, danas pišem! Jedva čekam. Ta oči su mi otvorene i ja sam zahvalna jer vidim tipkovnicu i jedva čekam pisati.“ Ostala je u šoku, jer nije mogla vjerovati otkud mi tolika volja. Ja sam znala otkud!

U najgorem periodu svog života, koji je bogme ponešto i potrajao, ja sam odlučila raditi ono što volim. To nije rad, to je ljubav. To je nekakav spoj mene u kojem ne postoje problemi, ne postoje brige, ne postoji vrijeme, ne postoji mjesto! Neopisiv osjećaj stvaranja. Još kad dobijete povratnu informaciju kako je ono što volite raditi utjecalo pozitivno na nečiji život, to je plaća koja se ni s čim ne može mjeriti!

Život mi se vratio u PS. Tijelo mi još vraća stara gaženja, polako, doći će i ono na svoje. Možda ću zauvijek pisati, možda ću sutra prestati! Ja to ne znam. Ta naučila sam neka ne predviđam suviše budućnost. Sve u svemu, u jednom periodu mog života odlučila sam raditi ono što volim. I vjerujte mi, to mi je spasilo život!

Ne čekajte neka budete savršeni, ne čekajte neka vas netko odobri. Ne čekajte idealne okolnosti! Radite ono što volite. Moglo bi vam, u najmanju ruku, spasiti život. A, vjerujte mi i mnogo više od toga!

Lifestyle Kolumne Radite ono što volite, moglo bi vam spasiti život!

povezano

jolie preporuke

“Friends” adventski kalendar pušten je u prodaju, a oduševit će sve fanove kultne serije!

Postoji li bolji način za iščekivanje Božića od svakodnevnog otvaranja posebnog „Friends“ adventskog beauty kalendara? Mi definitivno mislimo da ne postoji. Ovaj tematski adventski...

Trending

Nove sitnice za dom iz Stradivariusa izgledaju preslatko

Kada ste u potrazi za slatkim sitnicama za uređenje doma, Stradivarius se svakako mora naći na vašem popisu trgovina. Iako ponuda nikada ne donosi...

Pornografija za žene: alat za osnaživanje ženske seksualnosti ili marketinški trik?

Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u. Ono što je čovjeku nadohvat ruke, nije previše zanimljivo. Pornografija će s godinama, ako već...

Facebook

83,659ObožavateljiLajkaj

instagram

pročitajte

Nove sitnice za dom iz Stradivariusa izgledaju preslatko

Kada ste u potrazi za slatkim sitnicama za uređenje doma, Stradivarius se svakako mora naći na vašem popisu trgovina. Iako ponuda nikada ne donosi...

Pornografija za žene: alat za osnaživanje ženske seksualnosti ili marketinški trik?

Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u. Ono što je čovjeku nadohvat ruke, nije previše zanimljivo. Pornografija će s godinama, ako već...