Andreu pratite na službenoj stranici, Facebooku i Instagra
Čitajući razne tinejdžerske tiskovine uvijek sam se pitala gdje se (pro)nalaze ljetne avanture i događaju li se u stvarnosti, jer u mom tadašnjem životu na moru vladala je opasna suša. Gdje su ti zgodni simpatični turisti koji me pogode odbojkaškom loptom pa dotrči jedan iz ekipe, preplanuo, neodoljivog osmijeha, zelenih očiju i dok mi se ispričava na lošem engleskom predlaže iskupljenje poslije plaže. Dok zajedno gledamo u zalazak sunca spontano mi stavi ruku na bedro dok mi se približava da me poljubi…
Blago meni na mojoj mašti jer su tinejdžerska ljeta bila ispunjena sezonskim poslom i simpatičnim frajerom u ranim tridesetima s benzinske s kojim je kemija završila na pogledima jer bi inače on završio s kaznenom prijavom.
Kad se na društvenim mrežama pljuje po sadašnjoj generaciji tinejdžerica i njihovom stilu oblačenja ili ponašanja sjetim se da sam počela izlaziti sa četrnaest. Pri tome mislim na izlaske do zore u kojem je sestra prijateljice pokazala iznimno dobru volju da sa sobom povede dvije balavice s njenim, tad dvadesetogodišnjim društvom. Ah to doba đus-votke.
U ta dva ljeta izlazaka doživjela sam kolutanje očima roditelja na sve moje prekratke suknje, na dolaske u šest ujutro i ustajanje u osam za posao, minornu dozu mamurluka, ali ono što nisam doživjela je frajer kojeg neću zaboraviti. Ovih kojih se sjećam iz tog doba pokušavam potisnuti. Uvijek nekako iskoče u pričama podnaslova ‘to mi nije trebalo’.
Ljeto na početku sedamnaeste počelo je gadnim prekidom. Zanimljivo što mi je u tim godinama bila definicija ‘gadnog prekida’. Prvih mjesec dana momak je doživljavao renesansu identiteta koliko sam čula po pričama iz društva, nešto i svjedočila na društvenim mrežama, nešto svjedočila pri pijanoj drami kad mi se spustio mrak na oči. Umjesto da sam sve poslala u tri p…, proživljavala sam druge pojmove s istim početnim slovom – posao, plažu i plač. Kako to obično u životu biva, jedno jutro sam se probudila, otišla kod frizera, kupila bocu Jacka i odlučila proslaviti početak vlastite renesanse. Renesansa je imala sive oči, neodoljiv osmijeh, dobar smisao za humor i vlastite neraščišćene račune u zajedničkom društvu. Bilo nam je suđeno.
Romantika kao potrošno dobro
Probudivši se u nepoznatom krevetu, spajajući točke od izlaska koji je eskalirao od jednog pića do niskobudžetnog Hangovera shvatila sam da će moje životne avanture izgledati mnogo drugačije od onog što se ženama prezentira kao narativ žudnje.
“Rijetki bi se zaljubili da za to nisu čuli”, rekao je François de La Rochefoucauld ili mu barem pripisuju taj citat. Najveća književna djela obilježile su epske ljubavne priče, no romantika nije eskalirala dok se nije pojavila na malim ekranima i kao potrošno dobro dostupno svima. Barem da ju publika želi, ako ju već nema.
Lagala bih kad bi napisala da skoro nisam pala pod taj cosmopolitanski utjecaj. Počne s kratkim ‘istinitim’ pričama u tiskovinama pa se prebaci na male ekrane i chick-lit. Odrastajući u malom gradu ne preostaje ništa nego stvarati vlastiti film. Tematika je uvijek varirala između komedije i tragedije, no ako bih prepričavala dijelove života tadašnjim prijateljicama kolutale su očima jer se takvi događaji odvijaju u mašti. Moji su se odvijali u stvarnosti. One su od vlastite mašte odavno odustale. Skoro i od stvarnosti.
View this post on Instagram
Romantiku sam tražila u dijelovima sebe u koje se malo tko usudi otići. Definirati svoj identitet i romantične preference koje su daleko kreativnije od crvenih ruža. Jednom su jedne na putu do doma završile kod susjede. Bila je oduševljena. Kreativnije čak i od proljetnih izleta po Istri i Grožnjana kao lokacije ekstaze gdje nemaštoviti momak može odvesti djevojku. Možda je problem i u njenim kriterijima. Definitivno za diskusiju.
Grozila sam se i onih školskih ‘pisama’ za Valentinovo. Stoji mi jedna žvrljotina izgužvanog papira s par riječi napisanih mačkopisom u kutiji u kojoj čuvam uspomene i smeće. Ponekad je teško razaznati što je što. Nadam se da je dečko u međuvremenu pronašao stil i popravio rukopis. Jedne godine je i moj tadašnji momak odlučio biti šaljiv pa je svim djevojkama koje zna poklonio pažnju tako da nam je kolektivno poslao nekoliko riječi na papiriću. Osjećala sam se zbilja posebno. Ne trebam ni naglašavati koliko prezirem taj praznik prenemaganja i obožavam ljubav koja se pronalazi na putu kojim rijetki idu.
Romantiku sam tražila u dijelovima sebe u koje se malo tko usudi otići. U inicijativi. Kupovanju karata za koncert i slanja iste poštom s porukom: Datum i mjesto znaš. Reče mi nedavno jedna djevojka koju obožavam: ‘Ljubav ide kroz glazbu ili želudac. Često oboje.’ Potpuno je u pravu.
U tim trenucima zapravo me nije bilo briga hoću li ga ugledati u gužvi jer se u nekoliko mjeseci promjeni život. Nuspojava inicijative i prelaska mašte u stvarnost najčešće je mučnina u želucu i neartikulirane misli. Adrenalin. Osjećaj lakoće bivanja svojim, a istovremeno s nekim. Odbacivanje očekivanja. Najteža životna lekcija. Pred kraj tinejdžerskih godina pomislila bih zašto meni nitko ne izmakne tlo pod nogama jer sam bila svjesna da nisu imali kapaciteta razumjeti tko sam i što želim. A ja sam karakter koji jako dobro zna što želi. Prolazile su godine i nisam susrela taj ‘ajmo živjet ovaj život kako mi želimo’ potencijal. Razmišljala sam da je to jedan od onih filmskih trenutaka za koje se živi, da se o njima jednom piše. Danas, primjerice. Ugledala sam ga u gužvi. S osmijehom mi je rekao da nisam normalna. Kasnije se ispostavilo da je taj odnos bio jednostran.
Teško je odmaknuti se od manipulacije popularne kulture i društvenih mreža koje su trenutno još jedan kanal komunikacije romantičnog narativa. Jako dugo nisam sjela ispred bilo kojeg malog ekrana i pogledala nešto iz režije fikcije jer mi je ovaj realni život definitivno zanimljiviji. Onda sam došla na jednu kavu, pa na drugu pa su mi prijateljice preporučile neke naslove pa sam otvorila društvene mreže, a iz njega iskočili naslovi poput Sex/Life, Too Hot to Too Handle s naglaskom Brazil ediciju, nove knjige Dolly Alderton Ghosts, filma Dating & New York pa su se pronašle neke pjesme koje opjevavaju centimetre u gaćama kao nove pop himne…
Vratila sam se svom životu i peripetijama istog.
View this post on Instagram
Zaljubljeni u ljubav i ostale ideje
Tijekom školskih dana, a to je trajalo dugih dvanaest godina, živjelo se za ljeto i postavila se ljestvica visokih očekivanja što ljeto treba biti da od istog možemo kreirati razne priče tijekom cijele godine. Kad si dijete s mora to godišnje doba traje od svibnja, počevši s pijanstvom prvog maja, pa sve do sredine listopada kad je vrijeme da se napiše pokoja školska zadaća.
Tad smo živjeli mladenačkim životom. Nismo ga se bojali. Danas su okolnosti drugačije, odraslije, odnosno na kočnici. Život u kalupima dok se za istim žudi. Zaljubljenost u ljubav, bez pokrića.
Zato kako bi se nadomjestio taj osjećaj ludog nezaboravnog ljeta, dok škiljim i gledam u mobitel jer offline je za mene opasan izazov, gledam serije Instagram storyja kojim ekipa romantizira ljetovanje. Gledam ljudima u tanjure od doručka do večere i moram priznati da sam sita tog narativa. Ispunjavanje forme. Bukiraj odmor, isplaniraj obroke, isplaniraj outfite, isplaniraj odlazak na foto-generična mjesta i nadaj se spontanosti. Još uvijek nisam dokučila što je u tom itineraru spontano. Je li to nešto što dolazi u tridesetima, kolektivno odustajanje od snova i nedostatak mašte? Hranjenje fikcijom jer za bolje ne znamo?! Copy-paste plastičan instagramski život?
Ako je, taj obrok svjesno preskačem.
Ono što sam dokučila početkom lipnja je da će moje ljeto svjesno biti najdosadnije i najradnije ikad, jer neke zaostatke od prošle godine još uvijek nisam nadoknadila, a što se tad ležalo – ležalo se. Treniranje strogoće prema sebi oduvijek je moja omiljena disciplina. Sama pomisao na ljetne avanture u pandemijsko doba je oksimoron sam za sebe.
Obožavala sam svaki vikend ovog ljeta kad je ekipa jurcala prema moru, a meni ostajao prazan asfalt, šetnja do knjižnice i kupovanje cvijeća, mir. Meditacija na balkonu do kasnih večernjih sati sa slušalicama u ušima i čašom vina ispred sebe. S mislima u nekim drugim dimenzijama, nekoj široj slici gdje ova trenutna uopće nije bitna. Pričala sam s prijateljicama o bljuv okolnostima u kojima sam se našla, o odnosima koje silom neprilika moram raščistiti zbog mentalnog mira… Secirale smo. Nije bilo nedostajanja pravog ljeta kakvog se sjećamo. Nije sve ni kako treba biti. Bile smo negdje u međuprostoru onog na što smo navikle proteklih godina. Slobode i obaveza.
Slušale su se ljetne melodije koje mirišu na kreme za sunčanje. Nisu imale smisla. Novi album Maroon 5 nema smisla. U jednom trenutku ništa oko mene nije imalo smisla. Osim pokoje pjesme na albumu Johna Mayera, Wild Blue.
Sav tok misli odvijao se na jednom balkonu okrenutom suncu koji bi se mogao instagramski srediti, ali za takve površnosti nemam energije. Mislila sam da će taj balkon biti utočište i izvor ideja ovog dosadnog i jednoličnog ljeta. Onda sam se jedno popodne odlučila javiti na poziv.
‘Ajmo živjeti ovaj život kako mi želimo’, rekao je.
Pojavile su se neartikulirane misli. Adrenalin. Netko (mi) je izmaknuo tlo pod nogama.
Pustili smo vrijeme da odradi svoje. Život se promijenio u šest godina.
Romantiku sam našla u dijelovima sebe u koje se malo tko usudi otići. U inicijativi.
U fragmentima nove realnosti koju nisam razumjela.
Spakirala sam dvije bijele košulje, kupaći i nešto preparativne kozmetike.
U slušalicama ljetne melodije koje mirišu na kreme za sunčanje, Wild blue, deeper than I ever knew/Wild blue on a bed of grey.
Nasmijala sam mu se dok me čekao u gužvi. Zagrlio me. Rekla sam mu da nije normalan.
Razmišljala sam da je to jedan od onih filmskih trenutaka za koje se živi, da se o njima jednom piše.
Danas, primjerice.
