Sindrom fangirlinga: Hoćemo li ikada prerasti zaljubljivanje u slavne ličnosti?

Piše: Andrea Tintor

Andreu pratite na službenoj straniciFacebooku i Instagramu te čitajte njezine tjedne kolumne na Jolie.hr-u.

E, samo da ti kažem, bio je Boris Štok Kod nas doma danas 😉 , poslala sam prijateljici.

Odgovorila je emotikonom koji koluta očima. Jedino gore od toga bio bi palac.

Odrastajući, Rebekah i ja redovito smo ulazile u diskusije koji blizanac iz Good Charlottea je zgodniji. S vremenom je u obzir došla ekipa My Chemical Romancea i svi ostali tinejdžerski bendovi koji su redovito treštali iz zvučnika. Tip tadašnjih teen simpatija je bio jasan – wanna be glazbenik, što alternativnije to bolje. Već u osnovnoj naši kriteriji bili su jasni. Bilo je smiješno do srednje škole onda smo se zaljubile. Postalo je tragikomično. Danas se slažemo kako nam je jedini kriterij da je – dobar čovjek, preferabilno svjetlijih očiju.

Utjecaj pop-kulture na moj život počeo je u osnovnoj školi kad sam samostalno krenula kopati po različitim žanrovima glazbe i serijama. Od faze Britney vs Xtina transformirale smo se young & hopeless tinejdžerice s odličnim uspjesima u školi. Iz kina uvijek doma na vrijeme, nikad se nismo družile sa sumnjivom ekipom, zgražale se nad alkoholom i cigaretama. Svaki milimetar zidova sobe bio je polijepljen posterima iz Ok!-a, Teena ili Brava.

Retrospektivno razmišljajući kako sam bila doživljavana kao tajanstvena tinejdžerica koja ne voli puno pričati. Sada shvaćam da onaj tko je ušao u moju sobu je automatski ušao u moj um, a da toga nije bio ni svjestan. Danas su zidovi te sobe prazni, no pun intended. Istina je da ono što je nekad bilo po zidovima, črčkama bilježnica, ispisano u vratima ormara danas neprestano nosim sa sobom…

U različitim fazama života imala sam različite pop-kulturne interese. Serije su uvijek bile visoko na listi prioriteta te ne postoji razdoblje da se ne navučem na dobru seriju. Poseban guilty pleasure uvijek su trashy franšize poput CSI ili Zločinačkih umova. Zapravo, volim seriju koju mogu pogledati srijedom ujutro, petkom navečer ili nedjeljom uz ručak bez pritiska.

Neki dan krajičkom oka uhvatila sam epizodu serije Osumnjičeni (Person of Interest) dovoljno dugo da samostalno prokopam o čemu se radi. Završila sam na tamnoj strani interneta odgledavši sezonu u tri dana. Nakon četvrtog dana glavni glumac Jim Caviezel, odnosno njegov lik John Reese postao je nešto zgodniji. Peti dan sam prokopala sve biografske detalje. Šesti dan i dalje idem spavati s njim, ali se ne budimo zajedno.

Nije bolest sve što boli

U mojoj obitelji ne postoji štovanje kulta ličnosti, čak ni Isusa Krista. Prema tome, nisam mogla pohvatati obrasce ponašanja koji navode na to. Međutim, mediji su svima nama odlučili zagorčati život brišući granice mašte i stvarnog života.

Počevši s hiperprodukcijom sadržaja i medijskim sadržajem koji se uzima s društvenih mreža poznatih osoba, svi mislimo da sve znamo o svima. Pretpostaviti je drek znati.

S jedne strane cijela industrija zabave osmišljena je upravo da se publika zabavlja, prvenstveno kulturnim proizvodima, zatim životima protagonista. S druge, publika je tu zabavu shvatila previše ozbiljno.

Osobno, mogla bih još deset soba polijepiti posterima zgodnih glazbenika ili glumaca, no u stvarnom životu ti ljudi nisu persona koju utjelovljuju za javnost, od toga neki su oženjeni, neki imaju djecu, a neki su sami za sebe propali slučaj, a ja se držim moralnih vrijednosti koje su produkt kvalitetnog odgoja… Na kraju, osobe poput mene, često se ni ne zaljubljuju u drugu osobu već u narativ, a koliko god svijet imaginacije bio poželjan, pobornik sam onog opipljivog.

Jedan od fenomena koji još uvijek pokušavam razumjeti je fotografiranje s poznatima i slavnima. Autograme razumijem, jer materijalno se uvijek na ovaj ili onaj način može dobro monetizirati zato onaj Thierryja Henryja čuvam na sigurnom.

Sjećam se najneugodnije situacije mog djetinjstva: nekolicina djece (nisam sigurna ako je i Rebekah bila ta sretnica) među kojima sam bila i ja morala se fotografirati s Lukom Nižetićem na božićnoj priredbi. Niti smo mi bili sigurni tko je Luka Nižetić, a bogami niti je on znao tko smo mi.

Od tad nikad mi nije palo na pamet fotkati se s nekim tko niti ne zna tko sam, koliko god imala veliko poštovanje prema nečijem radu. To se iskazuje tako da kupimo taj isti rad umjesto da eksploatiramo njegovu sliku.

Tanka je granica između postajanja fana nečijeg rada i fanatika. Fan je plastično preveden kao ljubitelj nečijih radova koji će periodično čitati o temama, umjetnicima, kreativcima koji ga zanimaju, diskutirati o tim temama s istomišljenicima. S druge strane, fanatici su pojedinci koji u nečemu vide apsolutno obožavanje, kult ličnosti… Stvarne osobe i fiktivne likove smatraju božanstvima i u stvarnom životu često oponašaju njihov izgled, partnere, način govora, scene iz filmova…

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Chris Evans (@chrisevans) on

Engleski novinar James Chapman među prvima pozabavio se sindromom obožavanja javnih ličnosti  koji je definirao kao opsesivno-kompulzivni poremećaj u kojem se pojedinac previše involvira u intimne pojedinosti javnih ličnosti.

Takvi obrasci ponašanja imaju nekoliko manifestacija, od ogovaranja istih kao da su osobi bliski do intenzivnog praćenja medija u kojima se slavni pojavljuju. U današnjem slučaju to je gledanje vlogova, intervjua, javnih nastupa, aktivno praćenje profila na društvenim mrežama, izrada stranica za druge fanove. Sve navedeno fanatik radi kako bi se osobno povezao s poznatom ličnosti što graniči s patološkim ponašanjem.

U težim patološkim slučajevima postoje osnovne manifestacije poput jednostavne opsjednutosti gdje se poznata ličnost uhodi i prati; ljubavna opsjednutost kada se osoba s poremećajem zaljubljuje u slavnu ličnost te erotomanija u kojem osobe misle da su slavne ličnosti zaljubljene u njih.

Smatram da nikad nećemo prerasti zaljubljivanje u slavne ličnosti jer im je to full time posao. Ako ne postoji taj faktor uzdaha kad nekoga vidimo u novom modnom editorijalu, filmu, na koncertu očito je da je osoba zakazala u onom čime se bavi. A na nama, ostalim medijskim storytellerima posao je održavati tu priču na životu – piše osoba koja od toga živi, materijalno i spiritualno.

Ako primijetite bilo koju nuspojavu pretjeranog konzumiranja nečijeg kreativnog rada, potrebno je obavijestiti Vašeg liječnika ili ljekarnika.

LifestyleKolumneSindrom fangirlinga: Hoćemo li ikada prerasti zaljubljivanje u slavne ličnosti?

Facebook

99,687FanovaLajkaj